mogl o pomaknuti i u malo ranije vrijeme, i to zato što se natpisi ne odnose na vrijeme aktivnosti magistrata nego smrti, što napose važi za Tita Flavija Licinija i njegova sina Licinijana, koji su mogli djelovati i 30 do 40 godina ranije.
Opeka sa žigom Bistues iz Bugojna zasad je jedina epigrafska potvrda s Bugojanskog polja. Zasad još u Bugojnu nisu pronadeni rimski nadgrobni spomenici
s imenima pokojnika i njihove porodice. To, medutim, nikako ne znači da takvih
natpisa nije bilo i ovdje, jer nas na to upućuju ruševine brojnih naselja — u samom
Bugojnu, Čipuljiću, Kopčiću, Donjićima, Veseloj, Podgrađu, Sarajviliću, Voljicama, Kutima, Vrsama, Bistrici, Gornjem Vakufu, Gornjem Odžaku i drugdje41.
A gdje se živjelo, tu se i umiralo ! I kao što nećemo zato što nismo našli nadgrobne
spomenike tvrditi da se na ovom pitomom i prirodnim resursima bogatom polju
(paradisische Landschaft za M. Hoernesa) nije živjelo, tako ni pomanjkanje epigrafskog materijala ne može degradirati njegov veliki značaj u geopolitičkom smislu,
u prvome redu s prometnog, ali i s upravnog i privrednog stanovišta42. To, pak,
što su (zasad) izostali natpisi, dakle, ne mora značiti da in nije bilo.
Nalaz spomenute opeke s pečatom Bistues posebno je indikativan za lociranje
putne stanice Bistue Nova. Opeka je proizvod lokalne manufakture, jer je nadena
u blizini antičke figuline, koja je po prilici, radila, na istoj lokaciji na kojoj radi i
današnja ciglana u Bugojnu, a to ukazuje i na svojevrsni kontinuitet poput onoga
u Sarajevu43. Simptomatično je i to da se rimska firma zvala Bistues (današnja
nosi ime ,,Vrbas", a ranije „Braun"), i to najvjerojatnije po imenu samog mjesta
u kojem se opeka i proizvodila. Rimsko naselje u današnjem Bugojnu (nekadašnjem
selu Čipulj ić) ležalo je uz antičku cestu koja je ispod gradine Pod u Čipuljiću vodila
prema Kupresu. (Manji dio te ceste bio je otkriven 1948. i 1949. g.)44 Ako je to
tako, onda smo, očito, na tragu one itinerarske ceste na kojoj su ležale putne stanice Bistue Vêtus i Bistue Nova (Tab. Peut.), a s obzirom na udaljenost Bugojna
od Salone {caput viae), naselje na mjestu Bugojna može biti — samo Bistue Novaib.
Sve to govori da Patsch nije bio u pravu kada je Bistue Vêtus locirao u Varvaru,
a Bistue Nova u Zenicu. Lociranje Bistue Vêtus u Varvaru povuklo je za
sobom i ubikaciju stanice In monte Bulsinio na sam vrh planine Ljubuše (1438
m), a da
41
Literaturu ο arheološkim nalazima iz antike s Bugojanskog polja i Gornjeg Vakufa, vid 1
u bi lj. 32. U meduvr emenu evi dentir ano j e i viš e kas noantičkih grobni ca ( na svod) u B ugoj nu,
J. Petrovi ć, GZ M (A), η s. XV—XVI, 1960—61, 229—231, i V. Paškvalin, AP 10, 159—162.
42
U ovom kontinuirano gusto naseljenom području spomenici su mogli stradati zbog raznih
razl og a. Ο t o m e : J . P e t r o v i ć, i b i d e m, 2 2 9 ( k a o m a t er i j al z a g r a d n j u c e s t e T r a v n i k —S pl i t ) , 1 .
Bojanovski 1974, 144 (gradnja ceste i velike franjevačke crkve u Bugojnu, te izgradnja Bugojna
u doba Turaka).
43
E. Pašalić GZM, n. s. VIII, 1953, 345 i E. Pašalić 1960, 40. Usp. J. Petrović, GZM
(A), n. s. XV—XVI, 1960—61, 230. Za Sarajevo: A. Benac, Sarajevo kroz arheološke spomenike,
Sarajevo 1954, 26.
44
GZM, n. s. VIII, 1953, 345, i E. Pašalić 1960, 40. Što se, pak, ceste tiče, E. Pašalić,
GZM, n. s. VIII, 1953, 345, kaže: „Tom prilikom je na prostoru izmedu same ciglane i Ostarine
Gradine (= Pod, Ι. Β.) ustanovljen ostatak jednog plana kaldrme koji je bio širok oko 3 metra
i mogao se prat ti u dužini od 150 metara", na drugom mjestu (E. Pašalić 1960, 40) kaže da je
ova cesta vodila na pravcu Kupres—Bugojno. — Na putu iz Bugojna prema Vranici i Prozoru,
u samom centru Gornjeg Vakufa, kod skretanja ceste prema Travniku, pa do Katoličke
crkve, i to uz sjevernu stranu ceste, bio je 1963. prilikom iskopa kanala za vodovod na
dubini od oko 0,50 m iskopan pločnik, dug preko 100, a širok 1,0 m, izgraden od velikih
blokova breče (cca 1,50x1,0x0,50 m). Tom prilikom sam sa saradnikom iz Gornjeg Va
kufa Dževadom Hadžiahmetovićem ocijenio da struktura ovog pločnika odgovara onoj na
kompleksu Čičkovo groblje (E. PAŠALIĆ, Sabrano djelo, 1975, 158), pa se, po svoj
prilici, radi ο rimskom popločanju preko močvarnog terena, koje je bilo izvedeno uza
samu cestu.
45
I. Bojanovski 1974, 165—174.
162
bi izjednačio stvarnu udaljenost od vrha Ljubuše do Varvare, Patsch je i milijaciju
Tabule izmedu ta dva punkta ispravio od VI m. p. (Tab. Peut.) = oko 9 km na
15 km46. Medutim, i sam Patsch se uskoro uvjerio da magistralna cesta nije mogla
voditi pravcem Duvno—Letka47—vrh Ljubuše, kako ju je odredio još Ballif već i
stoga što istočna strana Ljubuše zbog strmine nije bila pogodna za takvu komunikaciju i što joj na terenu nije našao tragova48. Međutim, iako nije pronašao cestu
između Duvna i Varvare, a ni dalje prema Gornjem Vakufu, gdje je locirao putnu
stanicu Ad Matricem, Patsch je ostao i dalje pri lokaciji Bistue Vêtus u Varvaru,
iako za to nije imao odgovarajućih hodoloških, a ni arheoloških elemenata. Vidjeli
smo, naime, da u Varvari (Gornja Rama), i po samom Patschu, nema ostataka zna.
čajnije rimske naseobine. U Gornjoj Rami su i inače ostaci iz antike vrlo oskudni49.
Kasnije su noviji autori bez temeljitijih provjeravanja ipak prihvatili i ovu Patschevu
ubikaciju50.
Patscheva istraživanja antičke topograflje ovog područja nastavio je E. Pašalić, koji je rimsku cestu Šalona ■— Argentaria na ovome segmentu proveo pravcem
Duvno — Mokronoge — Ravanjsko polje — Varvara — Rumboci, te dalje preko
Paloča u područje Gornjeg Vakufa, što je dužinu trase, u odnosu na podatke itinerara, produžilo za petnaestak kilometara.51 Provukao ju je visokim terenima između
Ljubuše i Raduše, područjem bez izrazitijih rimskih nalaza.
Novija terenska ispitivanja pokazala su da je cesta Salona — Argentarija vodila
od Trilja na Cetini (Tilurium) do južnog oboda Buškog blata (Ad Libros), pa preko
Prisoja na Privalu {In monte Bulsinio), te da je preko Stipanića i Gradine kod Gaja52
silazila u današnje Duvno (Bistue Vêtus).53 Cesta je sve od Trilja do Duvna dobro
dokumentirana miljokazima (Velić, Renići — 5 miljokaza, Grabovica, Prisoje — 2,
Stipanići i Duvno — 2, ukupno 12 miljokaza), naseljima i ostacima samog trupa
46
K. Patsch, GZM XVIII, 1906, 158. Ph. Ballif, Strassen, 25.
Letka, selo udaljeno oko 3 km sjeveroistočno od Duvna, na padini Ljubuše, uz polje.
Iz Letke, gdje se očito nalazila rimska vojna postaja, poznata su i četiri epigrafska nalaza. Κ. Ρ a t s c h,
GZM XVI, 1904, 347—348; CIL III 9740, 14976, 3 i 14976, 8 = K. Patsch, GZM XVIII, 1906
158, bilj. 4, i I. Bojanovski, GZM (A), n. s. XXV, 1970, 16.
48
Tog podatka K. Pats ch nema u GZM XVIII, 1906, 151. d. Ο tome govori u dopunjenom
članku „Bistue Vêtus" u WM BH XI, 1909, 112—115 (na njemaćkom) gdje, 115 kaže: "Wie
die Strassenstrecke Županjac- Varvara so konnten auch die Segmente Bistue vetus — Ad Matricem
— Bistue nova und Bistue nova — Staneclt — Argentaria nicht gefunden werden" (podv. I. B.). —
C. Patch, ibidem, 112. i d., naglašava da je odustao od ceste preko vrha Ljubuše i zbog toga što
se uvjerio da kolotečine (Spurrillen) nisu isključivo obilježje (ein ausschliessliches Merkmal)
rimskih cesta, jer nastaju i u recentno doba. Usp. Ε Pašalić I960, 39.
49
GZM XVIII, 1906, 157 (nema rimskog građevinskog materijala, opeka i crijepa). Gornja
R a m a : I z G or n j e R a m e s u n at p i s i : C I L I I I 1 0 0 4 9 = 1 3 2 3 2 , u s p . p . 2 3 2 8 , 1 1 , Šć i t ( n e o d r e đe ne
provenijencije) = Ph. Ballif, Strassen, 62 i C. 13869a + 13870, Šćit. Kod izvora Rame, blizu Kopčića, otkrio je Ć. Truhelka pet rimskih grobova (C. Patsch, WM BH IV, 1896, 246—248). Usp.
Ε. Pa