Augustin: Opišite se u nekoliko riječi za ljude koji još nisu čuli za Vas.
Davor Rostuhar: Ja sam fotograf, pisac i putnik. Počeo sam putovati vrlo rano u srednjoj školi, autostopom po Europi i Hrvatskoj, a onda sam krenuo dalje u Egipat i tako malo po malo sam se zaljubio u ta putovanja i, eto, već se pet godina bavim time.
Augustin: Kako su Vaši roditelji reagirali na putovanje biciklom u Egipat?
Davor Rostuhar: Nije im bilo drago, brinuli su se i bilo ih je strah, ali kad su vidjeli da mi nismo ludi, da smo jako pametni i da se puno pripremamo, učimo i čitamo o tim zemljama uz napornu tjelovježbu, tada su nas podržali shvativši da je to nama jako bitno.
Augustin: Prekinuli ste studij sociologije i povijesti, jeste li ikada požalili zbog toga?
Davor Rostuhar: Ja sam pauzirao nakon prve godine zbog putovanja te sam nastavio studirati kad sam se vratio, ali nisam dugo jer sam se počeo baviti poslom kojim se bavim i danas. Takvo nešto ne bih preporučio baš svima jer svačija je priča posebna, a ja sam shvatio da meni ne treba diploma, ali mi treba to znanje, tako da i danas prije putovanja i kada radim reportaže učim, čitam knjige, znanstvene članke i proučavam. Smatram da mi za to nije bio potreban taj jedan papir te sam odlučio ići tim putem.
Augustin: Je li Vam na putovanjima bila potrebna neka posebna fizička i psihička sprema?
Davor Rostuhar: To nije bilo ništa strašno, od malih nogu sam se bavio atletikom tako da sam uvijek bio fizički spreman. Ako možete sjesti i voziti bicikl ovdje, uvijek možete i koji korak odnosno kilometar dalje odvoziti. To je oduvijek bila moja filozofija, a što se tiče psihičke spreme, cijeli život je jedna psihička sprema i izazovi koji te svaki dan grade i na svakom koraku, potom odluke koje donosiš i koje te čine jačim i samopouzdanim.
Augustin: Za kraj, recite nam koja Vas je situacija najviše šokirala na putovanjima, pozitivno ili negativno?
Davor Rostuhar: Kada su u Izraelu pucali na nas iz jednog plemena, ali to je, na sreću, dobro prošlo. Pozitivno su me oduševila plemena s kućicama na drveću i Bušmani u Tanzaniji. S njima smo boravili desetak dana, ali put do njih trajao je godinama, dok istražiš najbitnije o njima, pripremiš financijski… Mnogo organiziranih ekspedicija treba se provesti da bi došao do njih i onda kada napokon dođeš, kada vidiš koliko su oni zapravo različiti od tebe u svakom pogledu, a unatoč svim barijerama između vas, skužite se kroz srce, shvatiš da su to najljepši trenuci na putovanjima. To je ono što sam htio prenijeti vama na predavanju, i što u svojoj knjizi „Degustacija slobode“ zovem „osmijehom prepoznavanja“.
Augustin: Hvala na posvećenom vremenu i želimo Vam puno sreće u sljedećim avanturama!
s Davorom Rostuharom
Intervju vodile: Dora Rožić 4. d i Maja Kranjčec 1. e
TEMA BROJA
INTERVJU
5