oborovo
Dana 7. listopada 2015. godine članovi karitativno-volonterske skupine „SPAJALICA“ i ostali učenici naše škole posjetili su štićenike Caritasove Kuće za zbrinjavanje odraslih osoba s tjelesnim i mentalnim oštećenjem "Sv. Vinko Paulski" u Oborovu. Iz Kutine smo krenuli oko 14 sati i stigavši pred dom osjetili smo neopisivu sreću njegovih štićenika koji nas nisu očekivali. Pri dolasku dostavili smo kutije pune raznih domaćih blagodati koje su izradile naše mame i bake. Doček je bio izvanredan zbog predstave i obilnog izbora pjesama koje su nam pripremili štićenici doma. Nakon predstave, krenuli smo u obilazak doma. Vidjeli smo razna umjetnička djela štićenika uočavajući njihovu kreativnost i poboljšanja njihovih sposobnosti. Umjetnost je jedan od načina njihova izražavanja koji ih, dakako, i usrećuje. Tome su uslijedili posjeti osobama koji ne mogu napustiti svoje sobe zbog teškog zdravstvenog stanja. Posjet je bio veoma emotivan, bilo je teško vidjeti nekoga tko se bori sa svakidašnjom patnjom, ne znajući kako mu pomoći. To je ostavilo snažan dojam na naše učenike koji su bili potaknuti misliti drugačije i biti zahvalni svemu što imaju. Taj dan mogu sročiti kao ispunjen srećom i veseljem, ali i tugom te razmišljanjem o poimanju života i velikoj zahvalnosti. Moramo imati na umu da su to ljudi kojima je potrebno malo više pažnje i koji nisu nastanjeni samo na području Oborova. Ovaj posjet ukazao je na veću potrebu za suosjećanjem i brižnosti koju je potrebno pružati svakome. Naša škola time širi snažnu i pozitivnu poruku o pomoći bližnjima. Zato je važno pružiti svu moguću pomoć potrebitima i širiti poruku za bolji razvoj moralnosti i suosjećanja ljudskih bića nadajući se sveopćem napretku i razvoju prema boljem.
Oborovo, malo mjesto prepuno velikih srca. Oborovo se nalazi nedaleko od Kutine. Put na kojem razmišljam o tome što ću tamo naučiti i koga ću upoznati. Od prvoga puta kada sam tamo bila, naučila sam puno toga i srce mi je veće nego ikada. Naučila sam mnogo malih, ali značajnih stvari i upoznala osobe koje u sebi skrivaju zaigranu djecu. Od tih osoba naučila sam otvoriti srce novim stvarima i pomoći nekome bez obzira na dob, poteškoće, imućnost... Oni nisu bogati, oni nemaju skupe automobile, ne gledaju tko ima veći mobitel, a tko ima ljepšu odjeću. Njihovo je bogatstvo ljubav, sreća, njihov dom, prijatelji i neke sitnice koje im puno znače. Svatko od njih ima svoju priču, svaka je od njih je drugačija i za sebe posebna i tužna. Njihova je umjetnost posebna, njihov osmijeh još posebniji. Jedna mala naša gesta, djelo ili pak riječ može njima izmamiti osmijeh najveći koji ste ikada vidjeli, taj prizor mi ispuni srce više od bilo koje dobivene stvari, to nitko i ništa ne može zamijeniti. Svaki put kada se susretnemo, organiziraju nam igrokaz, kako bi pokazali što znaju te kako bi i oni nešto učinili za nas. Njihov trud, nespretnost i osmijeh stope se u jednu veliku, drugačiju emociju koja se ne da opisati. Sam pogled na njihova lica, dok izvode igrokaz i zabavljaju se u svom malom svijetu, izmami nam velik osmijeh i, opet, probudi onu neobjašnjivu ispunjenost u srcu...
Nika Ana Cigula, 2. d
U ŠKOLI I OKO NJE
12