Augustin | Page 15

Anja Sokol, 3. a

TEMA BROJA ŽENE U UMJETNOSTI

Noć je otvorila svoja vrata i u tom trenutku ja sam znao da je svijet progutao još jednu lutkicu od papira. Ušla si u sobu pognute glave. Osjetio sam mržnju prema svakom biću koje te tog dana povrijedilo.

Stala si ispred mene. Vidio sam da si plakala, maskara ti se potpuno razmazala praveći crne kolutove oko očiju. Pogledala si me izmučenim pogledom, a ja sam poželio nestati kako ti više ne bih mogao nanositi bol. Tvoje su me ruke već isti tren dohvatile i bacile na pod. Rasuo sam se u tisuću komadića i tvoje krupne suze padale su na moje glatko, rasječeno lice.

Uzimaš puder i maskaru kojima pokušavaš promijeniti sliku o sebi, ali slika će ostati u tvojoj glavi ista onakva bez maske, a ti ćeš ju i dalje prezirati. Kosu češljaš, vežeš i oponašaš ono već viđeno, poznato i dosadno. Postaješ lice nalik ostalima i misliš da će se to drugima svidjeti. E, pa neće! Neće te ni primijetiti, ali shvatit će da si nesretna i izbjegavat će te. Ljudi ne vole one nesretne. Tko bi ih i krivio kad je i njihova sreća upitna. Kako si samo slijepa!

Ovdje u meni ostala je još tvoja slika. Kako je ne vidiš? A ja, ja vidim cijelu tebe. Ne samo djeliće, jer ti nisi samo dio, ti si osoba, a osobu ne čini samo lice, nego svaka misao, riječ, suza i prašina. Ti si moja prašina, moja nježna čestica prašine! Za mene se ne moraš pretvarati, ja te poznajem i volim svaku tvoju nepravilnost, ali ne mogu promijeniti tvoje mišljenje koje gradiš o sebi. Ja sam tvoj odraz, samo ono što ti možeš vidjeti. I mrzim sam sebe što nisam nešto drugo, nešto više. Kad bih barem bio biće koje te rukama može zagrliti i riječima ohrabriti, a ovako, ja sam samo omraženi predmet obješen nekako „nakrivo“ na zidu tvoje sobe.

14