Anja Sokol, 3. a
TEMA BROJA ŽENE U UMJETNOSTI
Noć je otvorila svoja vrata i u tom trenutku ja sam znao da je svijet progutao još jednu lutkicu od papira. Ušla si u sobu pognute glave. Osjetio sam mržnju prema svakom biću koje te tog dana povrijedilo.
Uzimaš puder i maskaru kojima pokušavaš promijeniti sliku o sebi, ali slika će ostati u tvojoj glavi ista onakva bez maske, a ti ćeš ju i dalje prezirati. Kosu češljaš, vežeš i oponašaš ono već viđeno, poznato i dosadno. Postaješ lice nalik ostalima i misliš da će se to drugima svidjeti. E, pa neće! Neće te ni primijetiti, ali shvatit će da si nesretna i izbjegavat će te. Ljudi ne vole one nesretne. Tko bi ih i krivio kad je i njihova sreća upitna. Kako si samo slijepa!
Ovdje u meni ostala je još tvoja slika. Kako je ne vidiš? A ja, ja vidim cijelu tebe. Ne samo djeliće, jer ti nisi samo dio, ti si osoba, a osobu ne čini samo lice, nego svaka misao, riječ, suza i prašina. Ti si moja prašina, moja nježna čestica prašine! Za mene se ne moraš pretvarati, ja te poznajem i volim svaku tvoju nepravilnost, ali ne mogu promijeniti tvoje mišljenje koje gradiš o sebi. Ja sam tvoj odraz, samo ono što ti možeš vidjeti. I mrzim sam sebe što nisam nešto drugo, nešto više. Kad bih barem bio biće koje te rukama može zagrliti i riječima ohrabriti, a ovako, ja sam samo omraženi predmet obješen nekako „nakrivo“ na zidu tvoje sobe.
14