mu se prsti ne bi ukočili i pobijeljeli od bola. Marko nije mogao da vidi od svjetlosti koja je nadirala kroz prozor iza Vučića strašne, podkrvavljene Vučićeve oči, niti je mogao da primjeti da je Vučićevo lice blijedo ko izaprana krpa, da su mu usne pomodrile od stalnog griženja zubima, niti je mogao primjetiti krv iz progriženih usana koju je Vučić neprestano gutao. Inače, da je ovo primjetio sve bi mu bilo jasno. Pokupio bi se iz ove kuće i pobjegao glavom bez obzira, bježeći pravo put Gacka i begovih dvora…
Novak je nasuo knezu rakiju i stavio je pred njega. Knez je uzeo čašu u ruke, široko se prekrstio, popio rakiju i izgovorio sebi u bradu:
– Nek im je pokoj duši.
Pri tom mu je na licu bila tugaljiva maska žalosti, dok mu je u srcu blistao podrugljiv, zloban osmjeh. U tom trenutku Vučić nije ni gledo u njega inače bi sigurno svojim opasnim, orlovskim očima pročitao knezovu žalopojku i ne bi se možda mogao suzdržati, već bi skočio i zaklao ga za astalom ko brava. Krsto je snažno rukama stiskao stolicu ispod sebe. U glavi mu je tutnjala strašna bol koju je jedva trpio. Malo je nedostajalo da vrisne od boli koja ga je dovodila na granicu ludila, dotle da njegova podsvijest nadjača svijest i da uradi ono što je Vučić uspio da sputa i zaustavi u sebi. Ta strašna bol će ostati kao trauma koja će vjekovima mučiti, patiti i sputavati sve buduće generacije Vilotića i izazivati kod njih neku vrstu trenutne neuračunljivosti i povremanog, ali kratkotrajnog ludila. Za tu glavo-bolju Vilotići nikada neće naći lijeka, nego će je nositi sa sobom iz generacije u generaciju kao kaznu, kao karmu i niko im neće moći nikada pomoći, ublažiti ili zaliječiti tu bol. Kada dobiju te napade, svi će od njih, instiktivno u strahu bježati i sklanjati se u tim njihovim bolesnim i neuračunljivim trenucima. Kakva je to bol i šta je to niko nikad neće saznati, niti će i jedan doktor znati da kaže o kakvoj se bolesti radi. No, ovaj put Krsto se uspio suzdržati. Nije pustio ni glasa od sebe niti ičim pokazao bolove koje trpi. Novak je drhtavom rukom sipao knezu piće. Kroz glavu mu je prolazila stalna misao i bojazan što će Krsto i Vučić učiniti, i da li će izdržati i ostati smireni. Seljani su sjedili nasuprot knezu i u strahu od onoga što su noćas gledali ponizno mu se smješkali na svaki njegov pogled. Bojali su se da se to, sutra, i njima ne desi. Svi su pričali o ljudskosti, dobroti i pameti pobijenih, i pitali se ko bi to mogao dovesti agu iz Gacka i zašto. Od straha od knezovog prisustva svi su tvrdili da to sigurno nije niko iz sela. Jer ko bi to zlo poželio, tako dobrim ljudima kao što su bili Vukašin i Veljko. Braća Vilotići su samo klimali glavama i nisu se uključivali u ovaj besmisleni, prazni razgovor. Žene su sjedile na slamaricama, potiho lelekale i kukale, da ne bi smetali muškarcima dok razgovaraju.
Kada su u neka doba svi seljani otišli, Vilotića kuću napustio je i knez Marko i njegova familija. Ukućanima se činilo da ih je konačno napustio zli duh koji ih je čitavo vrijeme mučio. Odmah su se svi povaljali po slamaricama i pozaspali. U kući je zavladala neka plavi-časta sumaglica koja je dolazila sa neba, da li od mjesečine ili od nečega drugog nije se moglo znati, ali je koristila Vilotićima. Ta plavičasta sumaglica širila je oko sebe nešto duboko duhovno, religiozno, gotovo svečano i pobožno umirujući i uspavljujući sve u kući, zacjeljujući tek otvorene rane.