osjeća ono što svi osjećaju? U ovom trenutku trenutka čak joj se činilo da ona i ne pripada ovome prostoru, a kamo li ovome vremenu. Činilo joj se da je ovaj trenutak jedna prekretnica u njenom postojanju i da čim prođe ovaj trenutak trenutka, ili dio trenutka, ona mora doći do novih spoznaja koje će pokazati pravu vrijednost svega ovoga što joj se dešava, da će doživjeti pravu spoznaju i da će tek onda shvatiti smisao besmisla o kojem razmišlja od kada postoji. Činilo joj se da je ovaj trenutak stvarno trenutak, i da je sličan životu, da je kratak, prolazan, čak nevažan i da je sve ovo do sada što je bilo samo jedna epizoda, jedan mali dio, da je to samo učenje koje joj je neko nametnuo da bi se pripremila za ono što slijedi, da bi je osposobilo za budućnost, a da nju ništa nije ni pitalo, da slijedi ono što je pravo i postojano, a to je ipak izgleda, budućnost s kojom će se morati uhvatiti u koštac mnogo čvršće nego što se hvatala sa životom, jer budućnost je mnogo teža, odgovornija, život je bio samo djetnjstvo, a djetinjstvo je u većini slučajeva neodgovorno i bezazleno.
Višnja je svoj pogled prikovala za komad ugljena na glogovom kocu ne misleći više ništa. Pitanja koja su je do prije trenutka od trenutka opterećivala izgubila su svoj značaj i smisao i samo je ostao nijemi, prazni pogled uprt u ugarak koji je stršio iznad plamom ugašene vatre. Njena čula su potpuno zamrla. Zgrabila je ugljenisani leš, otkinula ga sa rašlji, zagrlila kao nešto što joj hoće neko da otme, a ona neda, i počela da se njiše u nekom čudnom, životu nepoznatom transu, ispuštajući iz grla jezive, neartikulisane glasove nalik na neku očajničku molitvu na nekom nepoznatom onozemaljskom jeziku. Dugo je kružila oko svoje kuće nosajući ugljenisan leš.
Vilotići su nemoćno posmatrali ovaj prizor pokušavajući da se oslobode, ali to nikome od njih nije uspjevalo. Vezani čvrsto kožnim remenjem koje niti se moglo prekinuti niti odvezati od njihovog trzanja, nego se još više zasijecalo u ruke, nanosili bol i puštalo krv, okretali su glavu od rituala koji je Višnja izvodila hodajući oko kuće sa Vukašinovim ostacima, molili se Bogu da neko od seljana dođe i oslobodi ih ili pobije da ne vide što vide i ne čuju što čuju. Mala djeca bačena od Turaka u tor plakala su i puzala uz ovčije runo pokušavajući da se iskobeljaju iz vune i nađu roditelje ili nekoga starijeg koji će ih uzeti u krilo, nahraniti i staviti u krevet da spavaju. No, njihovo kobeljanje je bilo uzaludno. Sve što su više nastojali da se dočepaju svježeg vazduha i svjetlosti zvijezda, sve su više uznemiravali ovce, koje bi ih sa lakoćom otresali sa leđa bacajući na zemlju. Djeca bi se ponovo pela, ovce bi ih otresale, gazile i to se neprestano ponavljalo. Bila je to neka čudna, neravnopravna borba koju svijet do sada nikad nije vidio.
I ko zna koliko bi ovo sve trajalao i kako bi se na kraju završilo da se iza stabala i seoskih plotova nisu počele polako da privlače sjenke seljana koji su smogli snage i hrabrosti, videći da su Turci otišli, došli i počeli da odvezuju svezane Vilotiće, a djecu da vade iz tora… Tu noć nije bilo spavanja ni za koga u selu izuzev male djece. Svi su kriomice posmatrali tragediju Vilotića, ne smijući ništa predu-zeti dok su Turci bili tu. Sada kad su se uvjerili da su Turci otišli svi su došli da pomognu komšijama, izuzev kneza Marka i njegovih. On je iza prljave ponjave na malom seoskom prozoru provirivao ne smijući, a i ne želeći izaći, nezadovoljan što se ovo ovako brzo, i nepredviđeno završilo. Mislio je da će se ovu noć, konačno, riješiti svih Vilotića, ili bar onih koji su za njega predstavljali opasnost, a to su braća. Međutim, sudbina ili možda nešto drugo drugačije je odlučilo i to je sad Marka jezivo zabrinjavalo. Vidio je svoje komšije kako prilaze Vilotićima i odvezuju ih. Njegova žena, Perka, nagova-rala ga je da i on izađe i pomogne koliko može, međutim on nije smio izaći, a nije ni htio da izađe. Nije smio da se odvoji od prozora, i izađe kao njegove komšije koji su smogli snage da izađu u ovu noć vampira i vještica i pomognu onoliko koliko mogu svojim komšijama, svjesni da ih Marko iz prikrajka posmatra i da ih to već sutra može skupo koštati, da im se još sutra može desiti nešto, možda, još gore nego Vilotićima što se desi noćas. Stid, ljudskost i poštenje nadjačalo je strah od sutra, i oni su smogli hrabrosti da izađu, i izašli su.
Marko je drhtao iza zamagljenog prozora i tihi siktao:
– Pogle.. pogle pogani, svi izađoše da im pomognu... No, neka, sve ja vidim i pamtim... Nije ovo moja potonja... Opet ću morati ići u Gacko...
Već je počinjao da kroji planove šta će i kako će reći begu kad ode do Gacka. Ono što je rekao za Vilotiće nije više ni važno. To je već i zaboravio šta je sve nalago i nagovorio na njih. Važno je da su oni platili cijenu svoje drskosti prema njemu, premda ta cijena nije bila, po njemu, potpuna. Mogli su još gore proći, a i prošli bi da ne bi tog čudnog plamena koji je kao munja osvijetlio čitavo selo i svima u selu zabo plamenu strijelu straha u srce. No, Vilotići su ipak platili. Nije džaba išao u Gacko. A tu je i dukat, u kesi, u njedrima. A, nema više ni Vukašina koji je prema njemu bio drčan i bezobrazan ko vaška. Marko ga se bojao jer bi ga Vukašin često mjerio svojim hladnim pogledom od glave do pete, tako da bi kroz njega prolazili trnci. Njegov pogled kao da je uvijek govorio Marku:
– Trebalo bi te jedan dan sasijeći sjekirom, jado, gnjido, ljudska pogani, a to bi ti se moglo uskoro i desiti ako ne prestaneš srati po Gacku o nama Vilotićima. Čuvaj se balego da ti ne bude kasno!
– Tako si mi lijepo prijetio moj Vukašine... Nije me toliko strašio tvoj krupan izgled, tvoja široka ramena, snažne mišice, koliko me strašio tvoj prodorni pogled koji mi se zabado u kosti unoseći strah u mene, strah do boli, strah duboko do koštane srži, strah koji se danima zadržavo u meni, strah od koga nisam mogo pobjeći ni u najtamniji kutak izbe u kojoj sam se još od djetinjstva često sakrivo bojeći se vila i vilenjaka, koji su čini mi se uvijek izlazili iz vaše kuće i plašili narod i stoku... E, sad se taj pogled ugasio... Čak, nije više ni pogled mrtvaca prije no što mu se sklope oči, sad je samo pogled ugarka, tame koja ne može da prepadne više nikoga... Nek sam se bar njega riješio... Da se ja ne riješih njega, on bi mene sigurno, kad tad... Ovako je mnogo bolje po me i po moju čeljad... Nema više Vukašina i njegova strašnog pogleda... Veliki kamen sa srca mi je zvekno o ledinu... Sad sam slobodan... Ovi ostali Vilotići će morati pasti iz moje ruke... Valjda su posle ovoga došli pameti... Valjda sad znaju ko je glavni u selu... Ko je knez, a ko fukara, poserem im se na plemstvo, grb, njihovu prošlost, i budućnost koju možda neće ni imati, ako se ja budem pitao, a pitat ću se... A ko bi se drugi i pitao no ja, Marko, onaj što vedri i oblači u ovom selu? Neće više on meni vikati kako sam ja sluga turski, poturica, isti ko i oni što primiše islam za šaku dukata i popljuvaše se na časni krst, prestadoše se bogu moliti ko ljudi, stojećki, skoro ravnopravni sa Bogom, pa počeše klanjati i udarat čelenkom o crnu zemljicu nastojeći postati svjesni svojih grijehova, udarajući sve jače i jače o tvrdi hercegovački kamen ne bi li im Alah oprostio što pogaziše svoju vjeru i priđoše njemu... Najzad, među svoje se nije mogao vratiti, a ovdje među ovim ga nisu prihvatali... tako da nije znao ni gdje će, ni kuda će... Morao je na obje strane, a nije prispio ni na jednu... I, tako vjekovima od prošlosti, kroz sadašnjost ka budu-ćnosti... Neće više on meni ovdje baljezgati, kao govoreći o poturicama, a u stvari misleći na mene, i polako me izluđujući, i goneći me da to i učinim... Nećeš više, Vukašine, nećeš više strah u moje kosti zavlačiti... Što si mi naudio, naudio si, više mi ne možeš ništa... Nek sam te se riješio, sad mi je mnogo lakše...
Seljani su prišli vezanim Vilotićima i odvezali ih. Djeca i žene su odmah, kukajući, otišli u kuću. Preživjela braća Vilotići, polako pri-đoše Višnji, zališe je vodom preko mašica i ona dođe sebi. Iz ruku joj uzeše ugljenisani Vukašinov leš, pronađoše Veljkovu glavu koja se bila otkotrljala niz mrginj kad ju je jedan Turčin nabio nogom, pridružiše je tijelu, očitaše Oče naš, mrtvu braću unesoše u kuću da ih pripreme za sahranu. Pored groblja zakopaše polupečene ovnove i poklane brave. Nisu htjeli da to đavolsko meso jedu ni oni ni familija. Svi su bili siti i presiti od jada koje su te noći proživjeli. Žene nisu nikako mogle zaspati, a napaćena i od brava izgažena djeca, još su dugo jecali u snu i dozivali svoje majke pribijajući se uz njihova tijela. Seljani su pomogli da se mrtvi Vilotići opreme i stave u čamove lijesove koje su na brzinu sklepali od dasaka koje proljetos pripremiše za pravljenje stolova, a eto umjesto stolova od njih napraviše sanduke. Još neko vrijeme seljani su sjedili sa braćom Vilotić, pitajući treba li im još šta pomoći, onda su se ubrzo razišli, svjesni da su u njihovoj tuzi i bolu suvišni, da im ne mogu pomoći, da nema riječi koja bi se izgovorila i bila utjeha, i da ih treba ostaviti same da se sami hrvu sa svojom mukom i tugom. Braća Novak, Vučić i Krsto sjedili su dugo vremena pred štalom ne progovarajući ništa i gledali negdje daleko u mrak. Nijemi pogledi su im bili uprti put Gacka. Kako su se polako budili iz šoka, i postajali svjesni svega što se desilo, sa tugom za pobijenom braćom miješala se mržnja koja je počela da budi želju za osvetom. Satima su tako buljili prema Gacku. Niko od njih nije mogao da probije šutnju i da prvi progovori, a onda je Novak, koji je uvijek bio najpribraniji, i najrazboritiji od sve braće tiho progovorio. Novakove riječi su odjeknule u ušima Vučića i Krsta ko grmljavina:
Krsto čija je krv bila najmlađa i najvatrenija, hladno kao nožem presiječe noćnu tišinu:
– Ja znam što mi je činiti... a vi kako hoćete. Volio bi da složite sa mnom... Nemamo mi nikakvog drugog izbora... Valja nam se svetiti... eto šta nam je činiti...
– I ja znam, ubiti i osvetiti se... Oko za oko, zub za zub, krv za krv – podrža Vučić mlađeg brata.
– Koga ubiti? Sve ih ne možemo pobiti. Turaka je mnogo, a nas šaka jada. Pobiće oni nas sviju – smirivao ih je Novak – razmislite malo, šta ćemo sa ovom sirotinjom što ostade, ko će raditi i hljeba dati Vukašinovoj i Veljkovoj djeci, a i našoj ako mi izginemo? Zar da pokrepaju od gladi? Zar da nam se sjeme zatre?
– Ako Bog tako hoće, neka tako i bude. Ako Bog da neko od nas i naše djece će preživjeti i nastaviti našu lozu. Sve je u Božijim rukama, i mi ljudi ništa nismo vlasni činiti sem onog što je od Boga dato. Zato se ne treba bojati, niti vjerovati u sudbinu. Treba se moliti Gospodu Bogu, vjerovati u Njega i slušati šta Duh govori i to činiti. Po meni to je jedino ispravno. Ne treba se bojati šta će bit u budućnosti i misliti o tom šta bi moglo da bude. O tom odlučuje dragi Bog, a ne mi. I zato sam ja zato da poslušamo otkucaje naših srca i da bez straha za budućnost uradimo ono što nam ona govore, a meni se moje cijepa na paramparčad i svaki dio hoće da iskoči iz grudi od bola i napadne na dušmana, pa makar ja stradao u tom obračunu. U meni nema ni trunke straha. Mržnja i potreba da se osvetim i žalost potiskuje, pa makar mi to zadnje bilo što ću učinit u ovom svom jadnom i besko-risnom životu. Kad bi, preko ovoga što se u ovoj krvavoj noći desilo prešao mirno i ne bih pružio nikakav otpor, onda bi bio isti kao i knez Marko i mogo bi se komotno poturčiti da lagodnije proživim ostatak svog života. No, da smo se mi Vilotići mislili turčiti, poturčili bi se davno, odmah posle Kosovske bitke. No, kad nismo do sad, valjda nećemo ni od sad, no nikad se ne zna. Ne zna se kad će đavo zakucati na srčana vrata čovjeka i pokušati mu uzeti dušu, a čovjek nije ni svjesan koliko je duša skupa i vrijedna, i kako je lako doći u iskušenje da se proda za jeftine pare. Ali, ja svoju bar noćas ne dam i zato sam ja za osvetu.
Vučić se nasloni na Krstovo kazivanje i reče:
– Kad smo već kod Marka, on je moj. Odavno se kanim da svršim neke poslove sa njim. Kamo sreće da ih završih prije dva dana, prije no što je otišo u Gacko. Možda Veljko i Vukašin ne bi noćas stradali.
– Ne Vučiću ako za Boga znaš. Znaš da će nam se Turci krvavo osvetiti – dočeka ga Novak.
– Šta ti tu meni vičeš: Ne Vučiću?! Nisam ja više mali pa da mi ti određuješ šta mi je činiti u životu. Ja znam šta ću ja da uradim, a ti čini što ti je volja. Sve mi se čini da u tebi najmanje ima krvi Vilotića. Ne more se vječno praštati, mi imamo svoj ponos, i ako treba časno mrijet, bolje je i to nego sramno živjeti. Ne smijemo pokoljenjima u amanet ostaviti da nas se stide, nego im moramo ostaviti časnu prošlost da bi oni imali svijetlu budućnost i nastavili našim putem, i da nas ne bi obrukali pred svijetom zato što u svom nasljeđu nose kuka-vičluk. Nismo mi Brankovića koljeno pa da nam je svejedno kako ćemo živjeti. Nije svejedno ni kako treba umrijeti, a ne kako treba živjeti. Ponekad je potrebno umrijeti da bi se rodio. Sjeme žita treba da se posije u zemlju i umre, da bi iz njega iznikla stabljika sa novim, boga-tim klasjem. Tako je i u Jevanđelju zapisano. Tako, možda i ja i ti i mnogi drugi treba da odemo da bi budućnost živjela. Zato me, Novače, nemoj zaustavljati u onome što sam naumio, znaš da sam tvrdoglav i uporan, da lako ne odustajem ni od čega, pa ni od ovog neću odustati. Ne bojim se smrti, jer da bih se rodio ja moram umrijeti, isto kao što sam se rodio da bih umro. Sve se vrti u krug, sve je vječno, sve je to nama dosta čudno i nepoznato, ali nekako je meni blisko, i ja to nekako razumijem i osjećam za razliku od tebe Novače. Ti si mnogo bliži ovozemaljskoj stvarnosti. Za tebe je cvijet trava koja se samo kosi i služi da bi se nahranila stoka, da bi se koristila za ispašu, da bi se smjestila ljeti na pojatu, da stoka ima šta jesti. Za mene je cvijet izvor ljepote i života. Ja, pa i Krsto smo nekako drugačiji i od tebe i od ostale braće. Uvijek smo bili drugačiji. Od rođenja smo vidjeli neke stvari koje vi niste, i njima pridavali veliki značaj. I ti, i Vukašin, pa Veljko ste uvijek brinuli o svemu, pa i o meni i Krstu, dok smo nas dvojica stalno bili tu, ali i negdje drugo. Bili smo stalno odsutni i ni za šta nismo mnogo marili. Sad nekako osjećam da je došlo moje vrijeme, da ispunim svoj životni zadatak i da će ovo skorašnje vrijeme dati potpuni smisao mom rođenju i mom životu, i zato neću odustati od onoga što kanim učiniti. Sveto Pismo veli: “Oko za oko, zub za zub”. Nešto, ili Neko, mi govori da ja taj zavjet moram ispuniti, da je to moj najvažniji životni zadatak.
– Da su od Kosova do danas svi Srbi poštovali taj zakon, ne bi više niko od nas bio u životu. Srba bi nestalo, jer bi ih Turci sve pobili. Onako smo se morali vjekovima prilagođavati i ne ići psu uz dlaku da bi opstali. Ni danas nije mnogo drugačije. Moramo trpiti… Dokle? Ne znam, ali znam da moramo – bio je uporan Novak – nego braćo treba četrdesetnicu braći održati, pa ćemo onda vidjeti šta nam je činiti. Do tad će se glave malo ohladiti i duhovi stišati. Možda ćete tad drugačije razmišljati. Ne treba crkletiti. Pametnije je jutro od večeri.
– Nema se vremena – reče Krsto – Do tad će Krvav–aga mnoge od nas poklati i našim mesom naraniti svoju bolesnu, sotonsku dušu. Vratit će se odmah čim Turke ponovo skupi u buljuk, a i ako ne bi imao namjeru da dolazi zvat će ga knez čim smogne malo snage i ohrabri svoju kukavičku, podmuklu, prokletu dušu. Treba obojicu ubiti. I Marka i Krvav–agu. Ja sam za to. A, ti Vučiću?
– Marko je moj. Ja ću mu dohakati sam. Nemojte da se iko petlja u to. Da ću to učiniti zakleo sam se djecom u onom trenutku kad je Veljko nastradao, a agu–satrapa ćemo zajedno.
– Agu prepusti meni – reče Krsto – Krvlju Vukašinovom se zakleh da ću se osvetiti Krvav–agi, a i osjećam da samo ja mogu s božijom pomoći smoći snage da zaustavim tog demona.
– Braćo, pobogu ste, pa Krvav–aga je besmrtan. To đavolsko stvorenje je izgleda nemoguće ubiti. Svaki dio tijela koji mu se odsiječe, ponovo naraste ko gušteru rep. U njemu teče krv đavola i nije ni plava, ni crvena, ni zelena, nego je mješavina svih ovih boja, i crni se kao sam pakao iz kog dolazi. Njega može samo Gospod uništiti i niko drugi. Šta je mrav prema medvjedu. Ne krećite na onoga koji nas mo-že sve satrijeti. Ne dirajte satrapa. Sve će nas ognjem sažeći.
– Ja sam reko svoje – povika Krsto – a ti čini što ti volja. Samo me nemoj zaustavljati ni sprječavati u onome što sam naumio. Nemoj mi se naći na putu i smetati.
– I ja ostajem pri svojoj besjedi – potvrdi još jednom svoju nepo-kolebljivost Vučić – knez je moj.
– Vidim da vas ne mogu urazumiti, no razmislite bar do ujutru. Ne crkletite, ko boga vas molim – molio ih je Novak. – Odoh vidjeti je su li djeca pospala. Jada su se nagledali noćas.
Čim Novak ode u kuću Krsto upita Vučića:
– Kakvi su ti planovi brate? Hoćemo li još noćas krenuti na zle duhove?
– Jok noćas, moj mili brate. Nismo ništa pripremili. Ti znaš da ako Bog da pa se uspijemo osvetit da moramo bježati odavde, da ovu jadnu djecu ne bi Turci poklali. Moramo skovati plan, šta učiniti kad se osvetimo, gdje odvesti djecu, žene. Valja ponijeti sa sobom, gdje god budemo išli, nešto ove sirotinje, povesti blago sa sobom. Ne može se od have živjeti. A, treba se i sa Novakom dogovoriti, da bude sa nama. Valjda će svatiti da nemamo drugog izbora. Valjda će svatiti da će nas ovako jednog po jednog istrijebiti. Ona vaška Marko ne može očima gledati ni nas niti našu djecu i dok je god i jedan Vilotić u životu on neće odustati. I valjda će i Novak svatiti da mi nemamo izbora. Da se moramo svetiti. To nam je jedini izlaz. Marko bi bio sretan da može da se dočepa našeg pečatnog prstena i da ga prisvoji, sakrije ili uništi, da ga ne podsjeća na naše plemstvo i njegovu fukareštinu, a mi to ne smijemo dozvoliti ni po cijenu života. Svjestan je da to sam sa svojima nije u stanju učiniti, pa će zato iskoristit Turke, da učine taj posao za njega... Bit će on ovih dana oprezan... Pratit će, kurva, kako ćemo se mi ponašati. Neće mu se lako moći prići... Ne smijemo odmah napasti... Tu je jedino Novak u pravu... Ipak ćemo morati malo sačekati... A, moramo i četrdesetnicu dati braći... Moramo sačekati dok i to ne prođe... Za to vrijeme ćemo skrojiti planove šta nam je činiti i pripremiti familiju na ono što nas očekuje, pripremiti ih za pokret, za put bez povratka... Morat ćemo sačekati...
– U pravu si, brate, za ovo što se dogovorismo ne smije niko znati. Ovo mora ostati među nama sve dok ne krenemo u osvetu. Za ovaj naš dogovor ne smije niko znati do zadnjeg dana... Nećemo Novaku govoriti ništa o ovome. Bojim se da ne kaže ženi i da to ona ne razglasi u familiji, pa da se ne počnu i žene kolebati... Onda bi nam bilo mnogo teže... Mogao bi i Marko naslutiti da se nešto sprema, a to bi nam moglo poremetiti planove. Njemu i njegovim ćemo se morat osmje-hivati i podilaziti da vaška ne bi šta primjetila ili predosjetila šta mu se sprema. Neka naša krotkost uspava njegov oprez... Bit će teško, ali ćemo izdržati...
– Tako je braco. Hajmo se sad malo opružiti u ovome što je ostalo od ove crne noći. Valja nam sutra dvoriti ljude kad budu dolazili na saučešće prije i posle sahrane... Bože pomozi mi ako se Marko sutra pojavi, a vaška će se pojavit sigurno. Pomozi mi da ga ne zakoljem za astalom...
Sutradan, posle sahrane čitavo selo je prošlo kroz kuću Vilotića izražavajući tugu, bol i saučešće. Najviše je bilo onih kojima je stvarno, iskreno bilo žao braće Vilotića. Oni bi se kratko zadržali, pomilovali sirotinju sa tugom u očima iskreno saosjećajući se sa njima. Žene iz sela kukale su sa ženama iz kuće, udarale se šakama u grudi, muškarci bi popili po rakiju za pokoj duše pokojnika, i odlazili sa stidom što su bili nemoćni da im bilo šta pomognu. Ovi drugi što im porodica Vilotić ili ništa nije značila ili su je mrzili iz različitih razloga, a nekim srbima često ni ne treba razlog za mržnju, ostajali bi mnogo duže i mnogo više kukali nad nesrećom pokojnika kao da su njihovi najmiliji umrli, a ne tamo neki Vilotići koje nisu nikad voljeli niti podnosili. Ispijali mnogo više rakija i dovodili sebe na granicu pijanstva kad im je trebalo samo malo pa da zapjevaju. Tad bi se povlačili i odlazili zadovoljni što se ova tragedija nije njima desila i čim bi izašli preko vrata odmah bi komentarisali da to Vilotići i zaslužuju jer ničija do zore nije gorila. Iz tih njihovih izjava mogla se sagledati sva oholost i pakost, svo zlo ovoga svijeta, čak i neka vrsta bolesti koja je izgleda stalno bila prisutna u ovom narodu, a to je da su većina voljeli vidjeti tuđu nesreću više nego svoju sreću. Najtragičnije i najstravičnije u svemu ovome je to što su to uvijek činili bez ikakvog povoda, bez ikakvog razloga, sa bezgraničnim uživanjem i što to nije bila odlika pojedinca, znači izuzetka, nego karakteristika mnogih jedinki ovoga naroda. Isto kao da je neko prokletstvo bilo vezano za ovaj nesretni narod i on opijen nije nikako mogao da živi drugačije. Čak se ismijavao i čudio drugim narodima što ne rade i ne žive isto kao i oni. Njihovo zlo je bilo čak toliko duboko da su voljeli gledati sreću drugih naroda, njihovih neprijatelja, a istovremeno patili zbog sreće pripadnika svog naroda, svog rođaka, prijatelja, komšije. Takvi odnosi Turcima nikada nisu bili jasni. Nisu nikad mogli da shvate da postoji jedan tako čudan narod, ali, lukavi azijati su shvatili da se ta njihova slabost može dobro iskoristiti i koristili su je obilato...
I što je najčudnije od svega, svi su bili svjesni ovih ceremonija koje se dešavaju. Bile su uobičajene i nepromjenjljive, ali su se svi pravili kao da se ne odigravaju pred njihovim očima i kao da je sve u redu. Žene pokojnih Vilotića su se udarale šakama u grudi koliko imaju u sebi snage na svaki lažni jecaj ili lelek komšije koji se u sebi naslađivao i smijao. U tome se očigledno pokazivala sva slabost čovjeka jer je on pristajao i na to da pati sebe u svom bolu da bi se drugi iživljavao na njemu i uživao u njegovoj muci. I još, povrh svega, većina njih došli bi ne da iskažu iskreno saučešće, nego da se šta pojede i popije, aminujući za pokoj duše pokojnika. Bilo ih je koji se nisu ustručavali, ili se nisu mogli kontrolisali u piću pa bi napola pijani počeli da pričaju gluposti, i da se osmjehuju kao da nisu došli na saučešće, nego na svadbu. Njihove žene bi ih krišom gurkale kad bi prolazile pored njih namigujući im, i migom govoreći da je vrijeme da idu kući. Oni bi ustajali, polupijano teturajući se, popili još jednu, putničku za pokoj duše pokojnika, i kao tužno se žalili ukućanima što ih moraju napustiti i ostaviti same sa njihovim bolom, izlazili polako, sjetno kroz vrata. Čim bi odmakli dovoljno od kuće da se glas ne čuje, poluglasno bi započinjali svoju pijanu seosku pjesmu. Žene su ih pridržavale da ne padnu i klele da ne pjevaju, jer nije vrijeme za pjesmu.
Vilotići su to sve sa mukom trpili i jedva čekali da se ovo što prije završi. Da svi prođu kroz njihovu kuću i da konačno odu i osta-ve ih na miru, da tuguju sami, da svoju bol dijele između sebe. Vučić i Krsto su se jedva suzdržavali da ne planu zbog tog lažnog saučešća.
Vučićeva ruka je krenula ka nožu, koji je stajao na stolu, kada se na vratima pomolio Marko sa kapom u ruci. Krsto ga je zgrabio za mišicu i snažno stegao, gledajući ga molećivim pogledom uperenim u njegove bijesne, zakrvavljene oči. Nekoliko sekundi između njih se vodila nijema borba pogledima, a onda je Vučić tresući se ko u groznici povukao ruku sa noža. Još mu je trebalo nekoliko sekundi da se pribere. Knez nije primijetio dramu koja se odigravala između braće, jer je u tim trenucima izražavao saučešće Novaku koji ga je dočekao na vratima. Izrazivši saučešće Novaku knez je prišao Krstu i poljubio se sa njim tri puta, pa onda Vučiću i ponovio ritual ljubljenja i mrmljanja kako mu je veoma žao što se sve ovo desilo i da je on i ko čovjek i ko knez duboko pogođen smrću braće Vilotića. Vučić se jedva suzdržao da mu ne zarije očnjake u grlo i presiječe grkljan, no, morao je i ovo otrpiti. Osjećao se kao gladna zvijer pred kojom je plijen, a ne smije da ga zagrize i proguta u jednom zalogaju. Hladno je ponudio Marku da sjedne u vrh sofre gdje i treba da sjedi knez. On je sjeo ispred malog, kućanskog prozora tako da mu je lice ostalo u polutami. Pogled mu je gladno pratio knezov grkljan. Srce mu se stezalo od nemoći, ruke kupale u znoju. Ispod stola je stezao šake dok mu se prsti ne bi ukočili i pobijeljeli od bola. Marko nije mogao da vidi od svjetlosti koja je nadirala kroz prozor iza Vučića strašne, podkrvavljene Vučićeve oči, niti je mogao da primjeti da je Vučićevo lice blijedo ko izaprana krpa, da su mu usne pomodrile od stalnog griženja zubima, niti je mogao primjetiti krv iz progriženih usana koju je Vučić neprestano gutao. Inače, da je ovo primjetio sve bi mu bilo jasno. Pokupio bi se iz ove kuće i pobjegao glavom bez obzira, bježeći pravo put Gacka i begovih dvora…
Novak je nasuo knezu rakiju i stavio je pred njega. Knez je uzeo čašu u ruke, široko se prekrstio, popio rakiju i izgovorio sebi u bradu:
– Nek im je pokoj duši.
Pri tom mu je na licu bila tugaljiva maska žalosti, dok mu je u srcu blistao podrugljiv, zloban osmjeh. U tom trenutku Vučić nije ni gledo u njega inače bi sigurno svojim opasnim, orlovskim očima pročitao knezovu žalopojku i ne bi se možda mogao suzdržati, već bi skočio i zaklao ga za astalom ko brava. Krsto je snažno rukama stiskao stolicu ispod sebe. U glavi mu je tutnjala strašna bol koju je jedva trpio. Malo je nedostajalo da vrisne od boli koja ga je dovodila na granicu ludila, dotle da njegova podsvijest nadjača svijest i da uradi ono što je Vučić uspio da sputa i zaustavi u sebi. Ta strašna bol će ostati kao trauma koja će vjekovima mučiti, patiti i sputavati sve buduće generacije Vilotića i izazivati kod njih neku vrstu trenutne neuračunljivosti i povremanog, ali kratkotrajnog ludila. Za tu glavo-bolju Vilotići nikada neće naći lijeka, nego će je nositi sa sobom iz generacije u generaciju kao kaznu, kao karmu i niko im neće moći nikada pomoći, ublažiti ili zaliječiti tu bol. Kada dobiju te napade, svi će od njih, instiktivno u strahu bježati i sklanjati se u tim njihovim bolesnim i neuračunljivim trenucima. Kakva je to bol i šta je to niko nikad neće saznati, niti će i jedan doktor znati da kaže o kakvoj se bolesti radi. No, ovaj put Krsto se uspio suzdržati. Nije pustio ni glasa od sebe niti ičim pokazao bolove koje trpi. Novak je drhtavom rukom sipao knezu piće. Kroz glavu mu je prolazila stalna misao i bojazan što će Krsto i Vučić učiniti, i da li će izdržati i ostati smireni. Seljani su sjedili nasuprot knezu i u strahu od onoga što su noćas gledali ponizno mu se smješkali na svaki njegov pogled. Bojali su se da se to, sutra, i njima ne desi. Svi su pričali o ljudskosti, dobroti i pameti pobijenih, i pitali se ko bi to mogao dovesti agu iz Gacka i zašto. Od straha od knezovog prisustva svi su tvrdili da to sigurno nije niko iz sela. Jer ko bi to zlo poželio, tako dobrim ljudima kao što su bili Vukašin i Veljko. Braća Vilotići su samo klimali glavama i nisu se uključivali u ovaj besmisleni, prazni razgovor. Žene su sjedile na slamaricama, potiho lelekale i kukale, da ne bi smetali muškarcima dok razgovaraju.
Kada su u neka doba svi seljani otišli, Vilotića kuću napustio je i knez Marko i njegova familija. Ukućanima se činilo da ih je konačno napustio zli duh koji ih je čitavo vrijeme mučio. Odmah su se svi povaljali po slamaricama i pozaspali. U kući je zavladala neka plavi-časta sumaglica koja je dolazila sa neba, da li od mjesečine ili od nečega drugog nije se moglo znati, ali je koristila Vilotićima. Ta plavičasta sumaglica širila je oko sebe nešto duboko duhovno, religiozno, gotovo svečano i pobožno umirujući i uspavljujući sve u kući, zacjeljujući tek otvorene rane.