Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #9 | Page 49

Velika ČOKOLADA

Kra decembra... praznici... praznici...

Stojim ispred regala čokolade u prodavnici.

Vidim *Galeb* mlečnu čokoladu.

Galeb je, ali nije isto pakovanje kao nekad.Nešto mi u mislima kaže da se nije ništa promenilo,a osetim da jeste.

Oko mene pred praznično raspoloženje,svet kupuje ... Gužva u super marketu u oči jedne od Novih godina

Izmaglica, film se vraća unazad...

Mojih roditelja više nema, a sećanja imaju čak i miris i ukus.

Pedesetih su se moji roditelji nastanili u Subotici, idiličnu malu varošicu na severu Bačke.Odmah posle mog rođenja.

Posle rata je bilo još sve u izgradnji. Svud je trebalo stručnih kadrova. Moj Tata Jovan je bio visokokvalifikovani Obućar u *Prvoj petoletki* fabrici cipela . A bio je i neki fukcioner

I delegat u partiji u onoj jedinoj koja je tada vladala.

Kod kuće je mama Nevenka to prećutkivala.Ona je uvek bila pobožna ...

Mada je bila kozmetičarka po struci, nije radila, čuvala me je i brinula o domaćinstvu.

Dok je tata pokušavo da me uči bratstvu i jedinstvu moja mama se odupirala tome,te me je slala dok nisam pošla u zabavište i školu, za božić i uskrs kod Babe i Dede na selo.

Elem, šta tu traži u priči čokolada i to galeb?.

Za Nove godine je postalo pomodarstvo da stigne Deda Mraz. Uvek tako pred kraj decembra.

Stigao je i u tatinu fabriku. Sva deca su bila pozvana, svi smo redom dobivali baš

džaaaaakkkkkkoooove , na kojima je bila prišivena neka lepa slika zime.

Ja sam bila dugo jedino dete u celoj prodici...

Taj džak sam ponela u selo kod Babe i dede.

U njemu je bilo slaaatkiššššššša kolkooooo hooooćeššššš!!!

A jedna velika plavo umotana poslastica sa belim galebima bila je najlepše u tom džaku.

Velika čokola. Da, nije bila prva u životu ali tako velika jeste !!!.

Put iz Subotice smo u ono vreme prelazili sa vozom do Kanjiže. Parna lokomotiva je pućkala dim i zviždukala usput. Krenuli smo na put, rano u zoru. Bio je još mrak. Prava avantura.

A u Kanjiži je svitalo kad smo stigli na željezničku stanicu. Od željezničke stanice smo išli peške do skele na Tisi. Bio je to dosta dalek put, nekoliko kilometra..Tata me je bodrio, pa sam trčkarala dok sam mogla,posle me je tata nosio čička roče. Mama je bila hrabra nju nije mogao da nosi, a ona se uvek molila u sebi BOŽE, POMOZI NAM i tako kad smo prešli preko Tise sa skelom,jer onda još nije bilo mosta, mama je odahnula...

Deda Milivoj, nas je čekao sa sankama, jer je sneg tog decembra napadao do kolena... Sanke su vukli upregnuti Putko i Zvezdan, lepi dedini konji.

Saonice su bile vrlo udobno prevozno sredstvo od N.Kneževca do Banatskog Aranđelova.Uvek je bilo krzna i po koja dunja da eto ja ne ozebem.Babina cukica.

Baka je bila Isto Angelina po kojoj sam ja dobila ime.

Kad smo stigli u selo, baba je već uveliko otvorila kapiju, ukadila veliku seosku peć,čekala nas je ...Stigli smo *Na sever Banata , severnije nije bilo*... To je tata uvek rekao.

Zubato sunce je kupalo selo...

Dvorište je bilo ogromno, puno stogova slame, sena i kupa do kupe ogrizina za kađenje paorske peći .

Ispod streje su stajale kokoške,malo dalje ostali pernati stvorovi dok mi nismo stigli vladao je mir.A našim dolaskom smo im poremtili sunčanje... uz graju i kokodakanje pobunili se na konje i novo pridošle, na nas. A, delgacije seoske dece stajala je u red pored kapije da bi me pozdravili.I mađarski i srpski komšiluk je bio mešovit. Još se nisam ni zglavno sišla sa saonica ni presvukla moje varoško ruvo,već su me tražili da se igramo i vučemo jedno drugog na sanke. Dedinog crni pulin rundov me je odmah bučno pozdravio... upregla sam ga u sanke pa nas je lepo vukao, bilo sve u šesnajst svud po drumu jer je bilo sve ravno.

Pričala sam im o Deda Mrazu koji je bio u dugačkom crvenom kaputu sa belom bradom a doneli su ga irvasi neki kao jeleni sa severa iz daleka u tatinu fabriku .

- *E sad znam da ima još severnije* rekao je komšijski dečak.* a šubara mu je pala preko očiju.

A Deda Mraz je imao zadatak da deli džakove slatkiša,da usreći svu decu...

Moj prtljag i Džak je bio unesen u kuću,a ja sam ulazila i izlazila uzimala slatikiše koje smo iza slame lepo složno delili i sladili se celo poslepodne.

Bratstvo jedinstvo.

E,a,* Galeb čokoladu* smo delili na kockice,pa okretali kockicu i gledali kako je najbolje i sa koje strane da se stavi u usta,a ona se topila, milina jedna.

Posle svih tih đakonija, lepljivih slatkih stvari, nikom nije bilo do večere.Ali bakini specijaliteti nisu mogli ostati nedirnuiti.

Te noći sam sanjala svašta, moj prepun stomak je učini svoje.

Mama je bila ljuta,tati je bilo smešno,a baba i deda su se zabrinuli a ja sam sanjala naglas zaustavljala voz,na skeli sam držala tatu da ne padne u Tisu, bodrila Putka ... i tako nedogled....

Sve do zore,.onda je valda stomak proradio i svi smo malo odspavali.

Tata i mama su se vratili za Suboticu.

A ja ostala da čekam sa babom i dedom da se mali Božić rodi..

I sad kupim *Galeb * čokoladu tek da se vratim u ono vreme,dok se ona topi u ustima, vreme stoji,želim da se ništa nije promenilo,a toliko toga je drugačije.Izdešavalo se tužnih i lepih dogođaja.

Uvek je u životu nešto novo,a treba tako malo stvari,da budeš sretan.

Eto samo jedna *Galeb čokolada*

Angelina Dimitrijević

http://lazarjanic.wix.com/argusbooksmagazines#!about2/c1fq