Smislenost smrti
Zapamti put i ne pitaj; kuda?
Ispod izlomljene linije sna vezana je smislenost,
promašeni koncepti ne dopiru do nje.
Ona postoji od samog početka sinkroniciteta
puna značenja, uzroka i posledica.
Nastala je iz praznine i dosade.
Jato kartonskih ptica,
sivih kukaca,
raste na granama pra stabala.
Purpurna lopta nastavlja da se kreće i da se lagono topi u ustima ždrala.
Nebeske kornjače nose disk svet ploveći svemirom
hrane se ledom i prašinom zalutalih kometa.
Polažu svoja jaja novih prostora u središta kosmičkih virova,
tu iz ljuske izlaze novi nosioci transkomunikacija.
Mahovina prekriva zid i noć se sakriva u cigle,
novorodjeno svetlo još je osetljivo
ne jako da eksplozijom oblikuje boje.
Zapamti put i ne pitaj kuda.
U smislenost smrti beskonačnost zaborava.
Trenutak samo
Toliko puta sam se vracao u svoju buducnost
kroz hologramsku opnu kao u obicnu fotografiju,
trenutak se prvo buni pa polako popusti.
Gleda me u potiljak,zvizdi,
hej okreni se.
Onda pobegne kroz kljucaonicu,
sapuce nesto iza vrata,
penje se na tavan.
Trenutak koji se vraca cim sednem,
opet skripi,grize,grebe,lupa rukama promaje,
cvrkuce i laje,sunja se ispod prozora , prisluskuje mi misli.
I tako zarobljen u njemu zivim,
trenutak je sve sto imam.
Ad litteram
Kvrgavog mi čela,
krastavih kolena,
dečijih glisti,
upaljenih pluća,
trećeg krajnika,malih boginja
otitisa,
zauški,
vaški.
Tako mi probijene bubne opne
slomljene ruke
iscepane brade,
svih ožiljaka na glavi
POPIĆU TI OČI NOGAMA DO ZEMLJE.
Pinokijev put
Zalutao sam drugar,
kao nomad koji se seli iz zivota u zivot,
DJepetov lutak ne dovrsen, polu cepanica.
Niti jedan pokusaj modeliranja niti oblikovanja,
reinkarnacije pod dletom Svevida nisu od mene stvorili Pinokija.
Dobrog lutka koga glas savesti izvodi na put kojim idu dobri decaci,
zalutao sam ili sam begunac iz ogranicenog trodimenzionalnog uma,
grubog fizickog tela u koje su me silom strpali.
Cekam da mi pljuga izgori pa da odem da ne smaram,
DO VIDJENJA drugar.
Anti čestic
Izlazim da uvirim u sebe , iz sebe u napolje.
Priroda se rasteže od univerzalnog do subatomskog.
Vanjski likovi,energije usmerene u prolaznost života,
standardni modeli, namontirani osmesi,
ljudi...
ljudi na povodcima,
vrtirepi pred titulama i zvanjima,
dresirani.
Izlazim iz sebe u napolje,
prolazim i ne vidim ništa.
Od subatomskog do univerzalnog jedina opcija
ANTI čestica u nuklearnom jezgru.
BooM!!