36.
Mizantrop
(Grad bez ljudi. Sunce kupa bele zidove
u koje je nemoguće gledati.
Negde klepeću vrata i čuje se pas koji cvili.
Devojčica preskače lastiš razapet između dva debela stabla bresta.)
Ko si ti devojčice što se sama igraš među drvećem?
Kako se zove ovaj napušteni grad?
Gde su svi otišli? Gde su svi nestali?
Nisam devojčica, ja sam tvoja duša.
Nikad nisam porasla za matursku haljinu.
Ovo nije grad, ovo je tvoje sećanje.
Odavde niko nije otišao jer
ovde niko nije živeo.
Niko ovde nije živeo jer nikoga nisi voleo.
62.
Deci budućnosti
Ja sam kršten u reci ponornici
kršten i odkršten
taj što me je krstio ne zna da pliva
Ja sam kršten u reci ponornici
potopljen izvučen
potopljen izvučen
potopljen izvučen
uprazno korito
tri puta potopljen
tri puta izvučen.
Pomoz ništavilo junače!
reče duhovnik bez duše.
Ništavilo ti pomoglo!
rekoh ponosno i glasno
brišući oči.
Oči pune
suvog ničeg
punog mulja.
109.
Smrt bližnjeg
Umro je tv
Moj jedini tv.
Veče je proteklo bez ikakvih slutnji.
Ali ujutro, nije išlo.
Ne, nije išlo.
Majstor je dugo pokušavao
u maloj sobici iza servisa
punoj kostura.
Ali, nije išlo.
Ne, nije išlo.
Spustio je alat i pogledao me
poput deteta koje je nešto skrivilo.
"Umro je" - reče.
Onda me je čvrsto zagrlio
i dao mi čašu žestine.
Dugo smo pričali.
I on je izgubio auto na sličan način.
Uveče se, po običaju,
rastao sa njim u garaži
a ujutro ga je zatekao u lokvi ulja.
Odmah su mu rekli da nema nade
i da misle kako je sve više od slučaja.
"Depresija..."
nagađalo je lice iz servisa.
"Premala garaža, preširoki bulevari,
obesna vožnja, monotona vožnja...ko zna?
Sve u ovom gradu pomalo ubija."
Tv sam mu na kraju poklonio.
"Ima tu dobrih delova", reče.
Grlo mi se steglo
toliko da je zabolelo.
"I te kakvih"-jedva sam izustio.
U stan skoro da ne ulazim.
Vratila se ona nepodnošljiva tišina.
Ona što me vreba čitav život,
čini mi se.
Toliko je gusta da je vidim golim očima.
Uhvatila se po podu,
po zidovima i mestima
na kojima je nikad nije bilo.
Sreo sam majku i sve joj ispričao.
Slegla je samo ramenima
kao da ne razume:
"Bolje da si se oženio
nego što si čitav život
kupovao mrtve stvari".
Ali, šta ona zna
o onome ko je postojao
samo da ja ne bih bio sam?
Umro je tv.
Moj jedini tv.
Usred noći, lako, u snu,
otišao je da upozna
svoje bogove lampaše.
119.
Vrata
U zimu devedesete
u hodniku jednog planinskog odmarališta
ucrtao sam crvenim dečačkim nožićem svoje ime
na dnu vrata sobe na prvom spratu.
Prošlog leta prođoh ispod terase istog motela
i ne odoleh.
Uđoh i počeh da tumaram po hodniku tražeći
vrata sa svojim imenom pri dnu.
Šta tražite? - upita jedan od kućepazitelja.
Sebe - rekoh bacajući očajnički pogled na sledeća vrata.
Gledao me je nekoliko trenutaka a onda reče nesigurnim glasom:
Ovde nema nikoga...
Nije znao da izgovori ništa pametnije.
Ali bio je pametniji više nego što je znao.
Izađoh ne osvrćući se.
134.
Večernji i jutarnji ritual
U kupatilu, pred ogledalom,
svako veče skidam šminku
i svoj ja-za-druge izraz lica,
skidam kožu i raspredam meso
sve dok ne ugledam lobanju
što se zlati pod sijalicom.
Onda kucnem u nju
pitajući se da li je unutra.
Ujutro se smejem ovome kao čudnom snu.
Pitam se šta bih radio sa tajnom čak i da je nađem.
Zar je ne bih odbacio
kao prolaznicu na ulici koja mi poklanja svoje grudi,
ne znajući šta ću s njima,
braneći se kao dečak,
govoreći da nije to ono što sam hteo?