Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #9 | Page 11

Lakića… Vatra je dobra, ona pročišćava. I vazduh će pomoći da se plamen razgori… Ali, voda…? Dobro, moraću sačekati da prestane kiša… Zemlja će pokrivati grobove Lakića…

“… Ti ćeš Aleksa biti naš nož koji će konačno doneti mir Magdaleni Simonović,” nastavljala je Magda gledajući sad u Aleksu. Onda je pružila ruku u nedra i odatle, ispod bluze izvukla nož, dugačak, sa dvostranim sečivom, okrugle drške na čijem je vrhu bila lopta sa urezanim pentagramom. Dok ga je izvlačila, pokidala je dugme na bluzi, i ogolela staračke, mlohave grudi, ali nije se ni potrudila da ih ponovo pokrije. Pružala je nož Aleksi.

O, da, bio je srećan Aleksa, biće lakše sa nožem, kako je lep, pravi ratnički. I hteo je da ustane, da primi taj nož, kao dar, i da ga upotrebi, baš kako je tražila Magda!

U tom trenutku zastao je zaprepašćen. Video je Lenku, koja je iskoristila priliku dok niko ne pazi na nju i izlazila je iz zadnje sobe sa Lazarevom puškom! I Magda je videla njegov pogled, i počela je da se okreće. Okrenula se taman toliko da vidi usta dve cevi i eksploziju plamena i gasova, Lice joj nestade u hrpi krvi i mesa. Samo se skljokala u stolici, glava joj je pala na grudi, a ruka što pruža nož Aleksi, pade pored stolice.

Roksanda je kričeći skočila prema nožu. Zgrabila ga je i okrenula se prema Lenki. Bila je brza. Ali, Lenka je bila brža. Hladna, pribrana kao nikad do tada, okrenula je cev puške i u trenutku kad se Roksanda bacala na nju, visoko podignute ruke u kojoj je bljesnula oštrica, bela joj se haljina na grudima rascvetala u krvavi cvet.

Aleksa se najednom povrati. Tog trenutka nije se više sećao da je malopre smerao da pobije i Lenku i Ilinku, pa i sebe. Gledao je kako Roksanda pada na Lenku i ruši je, poslednjim joj atomima snage zarivajući sečivo u grudi. Skočio je, grubo odgurnuo Roksandino telo i klekao pored Lenke.

Kiša je stala. Sunce se pojavilo iza oblaka. Marija je plakala iza njega. Ilinka je gledala u Magdin leš na stolici i smejala se, ali Aleksa ništa nije čuo ni video, osim majke iz čijih grudi je još virila drška noža sa pentagramom. Uhvatio ju je nežno ispod glave i izdigao prema sebi.

“Aleksa…” prošaptala je Lenka. “Ja sam sve ovo sanjala… i sve sam pripremila…” Iz ugla usne curila joj je tanka linija krvi.

“Majko, biće sve dobro, sad ću da te odvezem doktoru…”

“Ne!” Lenka ga je grčevito stegla za ruku. “Slušaj…pitaj Iliju…. On zna… sve sam mu rekla…” A onda su joj sitno telo potresli trzaji, iz usta nahrupiše kašalj i krv. Još ga je gledala, učinilo mu se da je htela još nešto da kaže, a onda je još jednom udahnula i prestala da diše. Video je u njenim očima svoju sliku u odrazu.

I znao je šta je htela da mu kaže, jer je isto i on osećao dok je privijao njeno krhko telo na svoje grudi…

Ilinka je ponovo gledala u plafon i sad ih je videla! Videla je i Lazara i Marka, pored njih Gavrila i Milutina. Oni su joj se smešili. Evo, sad vidi i Lenku i ona se smeje. Dozivali su je. Htela je da podigne ruku da ih pozdravi, ali, kao da se predomislila, samo se nasmešila, i… umrla.

Marija je i dalje sedela na istoj stolici i plakala. Njen svet se srušio…

Odjednom, ulazna vrata se širom otvoriše. Kroz njih je jurnula sunčeva svetlost.

Na vratima je stajao Ilija Luković, mokar, i u rukama je gužvao kapu.

EPILOG

“Nisam smeo ranije da uđem, da i mene ne bi omađijale. Veštice imaju moć da hipnotišu čoveka,” govorio je Ilija Luković Aleksi. “Lenka mi je sve rekla. Ona je sve to sanjala. I bila je spremna. Rekla mi je da će to biti jednog ovakvog dana i kad sam video oblake, znao sam da je to danas. Došao sam i video kola. Stajao sam kod kapije i čekao. Lenka mi je rekla da ne ulazim dok ne čujem pucnjeve…”

Aleksa je sedeo na podu, držeći mrtvu majku u naručju. Polako mu je do svesti pristizalo značenje Ilijinih reči. Prenuo se i pogledao ga.

“Kako to misliš, znala?!” upitao je.

“E, to ni sam ne znam. Ona je unapred sanjala ceo događaj. Da ćeš doći sa… njima! Zato je spremila Lazarevu pušku na dohvat ruke. Lenka je bila kod baba Rade, ona joj je nešto dala, ne znam, valjda tri zrna soli, i ona je to držala u nedrima. Kad to imaš, veštica nema uticaja. Bila je spremna. Čekala je priliku. Znala je šta će se desiti. Znala je da će obadve biti ovde, i…,” Ilija je zastao i gledao u Mariju. “…njihova unuka i ćerka. Aleksa, ovo su Lenkine reci. Lenka zna da ovu devojku voliš, ali vi se morate razdvojiti, inače će zlo i nju obuzeti. Ona je tvoje, ali i ti si njeno prokletstvo! Bezbedni ste samo ako niste zajedno!”

Aleksa ga je gledao ne shvatajući. Onda je teško ustao nežno spustivši Lenku na pod. Gledao je u Iliju.

“To ti je rekla Lenka da mi poručiš?”

“Da. Rekla mi je da će danas umreti i ona, i … Ilinka!”

Aleksa se okrenuo ka otomanu. Ilinka je nepomično ležala. Prišao joj je i uzeo za ruku. Nije čuo otkucaje srca, ali odmah je znao da više nije živa. Gledala je prema sijalici lica ukočenog osmehom. Zatvorio joj je oči i poljubio u čelo. “Zbogom, bako…,” prošaptao je.

Okrenuo se prema Mariji. Ona je sedela sklupčana na stolici i tiho jecala. Prišao joj je, podigao je i zagrlio. Drhtala mu je u naručju kao pokislo pile.

Stajali su neko vreme ćuteći. A onda je Aleksa osetio Ilijinu ruku na ramenu. Okrenuo se.

“Ti sad moraš otići, Aleksa. Kao da nisi ni bio ovde. Ja ću sve srediti. Doći ćeš sutra na sahranu. A devojka neka dođe kod mene. Mihajlo će je odvesti u Beograd.”

“Kako ćeš srediti?,” pitao je Aleksa. “Treba zvati policiju, i hitnu pomoć…”

“Nećemo nikoga zvati. Sve će biti završeno. Samo ti sad moraš otići!”

“Kako samo da odem. Pogledaj o v o ! Neko će posumnjati, zvaće policiju…”

“E, moj Aleksa Lakiću, ne znaš ti ljude iz Lakića! Niko neće ništa prijaviti. Niko neće ništa pričati. Ono što ne treba da se priča, niko neće pominjati. Naše tajne čuvaće naši grobovi!” reče Ilija Luković.

KRAJ

U sledećem broju:

VEŠTIČJE

LUDILO