Slavica Turinski – Lazić ZABLUDA
Federico Garcia Lorca u sivom tweed odijelu s bijelom košuljom i tajanstvenim osmijehom razbarušene kose stoji pored Vladimira Majakovskog i ljulja se na petama . Majakovski začuđeno podigne obrve , pogleda Lorcu i namjesti radničku kapu koja mu je gotovo skliznula s glave .
– Da , odličan je pjesnik , taj mali , slažem se . – Ponovi Majakovski za Lorcom . – Šta misliš , hoće li preživjeti ? – Zapita Lorca . – Hoće . – Neće . – Istog trena odvrati Lorca . – Misliš , mi nismo preživjeli , pa neće ni on … – To što je genijalan i revolucionaran samo je kobna kombinacija . – A taj jak utjecaj na određenu masu ljudi , ako može mijenjati mišljenja i svijest ljudi , znači da ima moć , a to je ono što im nikako ne odgovara , otežavajuća okolnost . Ako u jednom trenutku odluči ne surađivati i ustraje u tom … jesam na dobrom tragu ? – upita Majakovski . – Upravo to . – To se i nama dogodilo . – Da , ali za razliku od tebe , mene su ubili , a ti si se ubio sam . – I mene su ubili … – Majakovski zastane . – Kako ?! Molim !!! – Lorca se prenerazi . – Smjestili su mi . – Ali , … – Ako misliš na službena izvješća i to … prijatelju moj , čista laž . – Au !! – Tu tajnu sam odnio sa sobom u grob . Dragi moj , amigo , Federico , zar bih ikada napisao one stihove Jesenjinu i poslije toga se ubio ?! E ! Ne bih ! To tako ne ide … Došla su dvojica u crnom . Ljudi bez
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 94