I tako su se poklopile moja numeromanija , kozmologija i priče o selidbi duša , sa vjerom da možda moja majka nije nepovratno iščezla u ništavilo , da nije tragove koji svakim danom blijede poput mokrih stopa na suncu , ostavila tek u nepouzdanom sjećanju svog djeteta .
Ima , postoje zaista takvi prostori , nama i našim tehnologijama nedosezljivi svjetovi , svemiri prisutni svuda oko nas , čijim stanovnicima smo mi dostupni , dok oni izmiču našim opažanjima . Postoje takvi krajevi , i pakli i rajevi , gdje završavaju ljudske duše – samo tako sam mogao objasniti i shvatiti nužnost i rezon postojanja dodatnih dimenzija stvarnosti .
Za svaku iščezlu dušu jedan nama nepoznat , a s njome kompatibilni svijet , svemir prema njihovom viđenju i svjetonazoru , očekivana zemlja utopija realizirana u nama neposrednoj , a nevidljivoj i nedosegljivoj stvarnosti , dok je tananost ljudskih duša ne otključa i useli se u svijet koji će urediti prema svojem izboru .
Može li me , hoće li me htjeti moja majka privući u svoj , kad za to kucne čas , ja zaista ne znam – tek sam na tragu nečeg velikog , u proučavanje čega sam se bacio svim žarom svoje ...
Netko zvoni na vratima hotelske sobe . Mora da su to opet oni mišićavi momci ; iznova me pronađu kad pobjegnem da u miru opišem slutnje koje me obuzimaju . Vratit će me tamo gdje mi Napoleon , Isus i Kleopatra neprekidno iza leđa virkaju u zapise , ali sada – sada sam ih konačno uspio završiti .
Zavještam ih svojoj djeci , s nadom da će tražiti i pronaći izdavača , a ja – ja sam naslutio put do svoje majke ; netko bistriji , pametniji , inteligentniji i od mene i od Ajnštajna , jednoga dana učinit će ga prohodnim .
Tada će se otvoriti vrata između bezbroj milijardi svjetova koji će postati dostupni traženju naših iščezlih voljenih . A sad , idem otvoriti vrata dečkima ; ni ne slutite koliko su nasilni dovedete li ih na rub živaca .
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 72