gadljivošću učinila . Sve , sve osim svoje djece i života drugih ljudi ( na to nemam moralno pravo ), dao bih da je uspijem ponovno sresti , povratiti iz Hada i ostatak života napola dijeleći provesti s njom , no i njega biva sve manje i manje . Najbrže shvaćate da takve tlapnje nisu do tek maštarije osobe koja je proćerdala svoj život , ne znajući cijeniti blago ljubavi poklonjeno njegovom roditeljicom , čvrstim temeljem u džungli bitisanja . Sve je zauvijek završeno , gotovo , finito , iščezlo bez traga u nepovratnosti fizikalne stvarnosti .
Ali ... Da li ? Kao poslijednju slamku spasa vlastite duše i mikroskopske mogućnosti za , ah , ponovni susret sa svojom majkom , uhvatih se svojih necjelovitih fizikalnih spoznaja izmješanih sa misticizmom koji me sve više obuzimao . Rekoh već da sam uvjeren u postojanje duha , ljudske duše kao kompleksa duhovne stvarnosti koji energiju crpi iz materijalne ljuske svog sjedišta – ljudskog tijela . I sama duša , rekoh si , svakako mora da je oblik energije , evolucioni produkt razvoja materije do stupnja emotivnosti , logike , racionalnog i iracionalnog pogleda na svijet , psiholoških faktora kojima ne raspolažu kamenje , travke ili elementarne čestice . A energija – rekoh si – nikada ne može nestati , pretvoriti se u ništa , kao da je nikada nije ni bilo . Doduše , sve na kraju disipira , kao neupotrebljva toplina iz koje nije moguće izvući smisleniju informaciju , ali ... Mora li tako biti i sa organiziranom energijom ljudske duše , tim nematerijalnim principom naše egzistencije kakvom je smatraju idealisti ? Onom koja sadrži informacije o interakcijama sa svijetom , iskustvima , voljenima , željenima , sa svojim muškarcima , ženama , djecom , prijateljima , u koje je utkano specifično , osobno viđenje svijeta ? Nije li je evolucija možda uspjela sačuvati od degradacije , tu profinjenu energiju ljudskog duha ? Uostalom , odakle onda tolike priče o njezinu preživljavanju ; je li to tek puka želja , žal za odlazećima , iracionalna vjera u njihov povratak i ponovni susret , ili samo panaceja kojom preživjeli zacjeljuju svoje emocionalne rane ? U koju bi se nišu , odaklem ne odgovaraju čežnjivim prizivanjima svojih dragih , duše mogle skloniti , i živeći u nekom novom , a prepoznatljivom starom obliku iščekivati one koji zaludu priželjkuju njihov povratak ?
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 71