„ Da ja sam ?“ „ Emanuel na telefonu .“ „ Ooo , ti si ! Kako si , dugo se nismo čuli !“ „ Zovem da ti kažem … Zoran … Našli su samo ostatke spaljenog tijela i dijamantni prsten u pretincu auta . Krenuo je prema tebi … Žao mi je .“
Njezina jetra obustavila je svoju funkciju . Ispustila je slušalicu i umrla s njim . Postala je zombi koji sam luta svijetom .
***
U početku se nisu slagali . Kemija je postojala , ali nisu baš imali zajedničkih tema . Ponašali su se kao da moraju biti zajedno , kao da im je to nametnuto , kao da izbor ne postoji . S vremenom su se zavoljeli kao prijatelji , ljubavnici , kao životni partneri . Naučili su živjeti svoju ljubav , svoje osjećaje .
Titrava misao u dubini se uvijek palila i gasila . Misao koja kopa po poljima poput slijepe krtice , pitajući se kakav li je njihov život negdje drugdje , u nekoj paralelnoj dimenziji . Postoje li oni na nekom drugom mjestu i jesu li tamo sretni , potpuni ? Da li su tamo drugačiji i važniji jedno drugome ? Misao je s vremenom bljedila kao i njihov zajednički , isprazni , naučeni život .
Venčali su se . Morali su pošto je dijete bilo na putu . Morali su , u svojim glavama . Živjeli su u zajedno u prevelikoj kući mimoilazeći se spuštenih pogleda u svakoj prostoriji poput zombija bez cilja . On je svakog jutra odlazio na posao koji ne voli , pitajući se da li je moglo biti drugačije . Ona je ostajala u hladnoj , praznoj kući pitajući se kako bi bilo da se kući vraća neki drugi čovjek večeras u 18 sati ?
Zaspala je pitajući se kako bi bilo da se on nikada ne vrati kući ….
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 144