petane plovidbe, te žene koje jedna drugu ujedaju za stopala i
ljube kolena, konobar! Daj burbon, ne brojim više, daj, natoči,
a vi, muzikanti, ti, Nosferatu, kontrabas pripravi, sada sviraj
bluz, bluz, bluz...
Ne, ne znam o čemu je ovde reč. O ljubavnoj priči ili trileru,
o jednom sporom pasažu ka ludilu, ili naprosto, o ničemu, samo
o grupi ljudi koja se našla na brodu i koja – živi, jer, oko njih,
pregolema je niština crnog, tišina noći samo. Probudiću se,
znam, ali to buđenje biće samo potonuće u san. Ja sam ukleti
čovek...
Odlučio sam da se ne prerušavam. Dođavola svi Brineri,
Mekvinovi i Mičami! O čemu se tu, zapravo, i radilo? To je farsa
ovog veka – biti neko. „Neko“ je lice sa ekrana, ili čovek koji vozi
moderna kola boje trule višnje. Kao slikar, znam da je to boja
očaja, lošeg seksa i utaje poreza. Žene koje ostavljaju nose karmin te boje. Dođavola, u džepu imam baš takav karmin! Tom
bojom mirišu bebe prilikom izlaska iz materice. Hej, sve ja znam!
Ako su pesnici vikari bogova, slikari su vesnici budućnosti. Progone me u novinama jer verujem u monarhiju i čiste ulice. Mrze
me je virim kroz ključaonicu svlačionice ženskog, juniorskog
odbojkaškog tima. Progone me i jer me se Đokvan ne tiče, kao
ni njegove pobede. Uvek im je bilo bitno – neka brod plovi. U
redu, ukrcan sam, ali, šta sad?
Upravljamo se po nagonu, po strastima zveri, osećamo izvesne vibracije, određena strujanja koja nas vode, zavedeni obećanjima, polomili smo drevne astrolabe i sekstante, zavarani
pitomošću nepoznatih sazvežđa, čiji je zreli sjaj možda bio samo
obmana. Priznajem, izdao sam sve što sam mogao izdati, prodao
sam prijatelje, odrekao se rodbine, samo da bih bio preg ažen,
isceđen od strane jedne žene, slan miris njene pišaćke sprao je
iluzije. Je li to njen karmin u mome džepu? Ako jeste, onih sedam novčića namenjeni su Haronu, samo, za čije oči? Štikla, tri
Argus Books Online Magazine # 15
87