dim i čega nema, pa posle, kad popijem peti, ide lakše, te sam
svoj čovek. Naručih, dakle, peti burbon, razbistrih um i progledah jasnije. Bi to čudan prizor: ljubiše se, preda mnom,
žene. Umorne od plesa, ležale su na sklupčanim koturima
brodske užadi, nalik Nimfama, gole, i ljubile su se, žene su se
ljubile i niko ništa nije mogao da preduzme, to se nije moglo
ni gledati, to je bilo ostvarenje svih naših maštanja; da li smo
mi na Argu, na putu za Kolhidu, kada nam se ukazuju ovakve
fantazme nedostojne običnih smrtnika? Zaključali smo se u
ateljee, u male, zagušljive ruine smisla, koje zovemo sobama
razumevanja, ali, ne shvatamo ništa, ništa što nas okružuje,
ljubav je za nas škrabotina na spoljnim zidovima soba, grafit
buntovnika, trag urina odocnelog pijanca koji kasni na sopstveno pijanstvo.
Svirali su, ovoga puta je bledi Nosferatu, čovek za kontrabasom, poveo ritam, svirali su melodije Kartaginjana, i znao sam
da je to upravo to, kada su žene prestale sa orgijom i otišle, samo
otišle, ostavljajući nas zabezeknute pred tajnama noći...
Prošao je, opet, treći put kraj mene, čovek u belim cipelama
i sa belom kapom, možda kapetan ove plovidbe, i rekao hip!
Hik!, rekao sam, i znao sam da je to laž, slova su odavno bila
izgubila smisao, ali povratka više nije bilo, ličili smo, tek, na brod
u boci, i ništa više...
Šesto piće me otrezni potpuno, uglavnom. Postalo je očito
da ova plovidba ima značenja koja mi izmiču, ali, ja nikada nisam bio čovek koji je tragao za smislom, bio sam gonič zelenih
magaraca što su, ponekad, bili vezivani kraj kafane iz mog predgrađa, koju su srušili, a koji su, ti magarci, znali dobro da strižu
ušima, kada ih niko ne gleda. To je bila moja priča, dok se jedna
žena nije popišala na ćutnju, rekavši – dragi, ne preteruj. Sve je
oko tebe nekakva ćutnja, želela sam da pođem za molera, zaista,
zašto si morao da budeš slikar? Zar svet nije dovoljno lep, ili
Argus Books Online Magazine # 15
85