pitivački pogledao i zapevušio nešto kao hip! Hip!, ili je to možda
zvučalo kao hik! Hik!
Sumnjivo mi je bilo sve, brod, putnici, more (reka, jezero,
močvara), mesečina. Ja nisam čovek prirode, ne razumem se
u zakone planetarnih orbita, nisam naročito osećajan tip, ne
privlače me stihovi i ljubičasti džemperi, volim jasne reči, dobro piće i čvrsto spavanje. Stoga, čak ni neke lepojke kakvih
su, inače, puni takvi brodovi, koje u jednoj ruci drže okruglaste čaše sa šampanjcem ili nekim drugim, obojenim pićem, a
u drugoj tanke cigarete, nisu mogle da privuku moju pažnju i
probude u meni mirenje sa sudbinom – čoveče, klatiš se na
luksuznom brodu, uživaj! Ne, ne, ja sam se držao svoje prakse
iz poslednjih nekoliko meseci: igranja uloge ostavljenog muškarca. Zbog drugog muškarca, zbog žene ili nečega trećeg, nije
bilo važno.
Rekla je – znaš, ima nešto mračno u tebi. Dušo, ja sam umetnik, bez naše pomrčine, bez naših mrakova, nikada vama, ljudima, ne bi svanulo! Umetnost?, dreknula je ona. Čuj, Mračni
(smem li da te zovem Mračni?), sad ću se popišati na tvoju
umetnost. I zaista, ona je, najpre izuvši štikle i stavljajući ih pod
mišku, prišla štafelaju, skinula prilično odmaklo malanje kojim
sam se bavio prethodnog meseca, krvavo, znojavo, pošteno malanje, i, čučnuvši, spustila je gaće i popišala se na moju sliku,
ponosno, preliminarno nazvanu Inkubacija mraka Čadora Nikiforoviča, od koje sam očekivao mnogo kod galerista i kritike.
Gospođica je, dakle, pišala.
Draga, rekao sam, to je veoma vorholovski, no, ništa novo.
Zar ne možeš bolje? Onda je prdnula, to je bio prvi put da sam
čuo ženu kako prdi. Prdnula je, na moju sliku, prdnula na Čadora Nikiforoviča. Čučala je, stopala su joj bila u mokraći i spranoj boji, i prdela. Draga, preteruješ, pokušao sam da zadržim
prisebnost. I to pišanje, molim te, nisam znao da ti je pising
Argus Books Online Magazine # 15
77