janja ružnih žena i muškaraca, vidi ubijanje fizički privlačnih,
mada se, kao ni De Palma, poznat po sličnom stavu, nije libio
da za svoje glavne junakinje odabere lepe glumice. Tako dolazimo do neminovnog zaključka da je samo finalna devojka, koja
zrelošću i moralnim ponašanjem („uzornim“ u kontekstu puritanske zajednice) odskače iz svoje društvene grupe, sposobna
da preživi napad brutalnog serijskog ubice i da mu se, štaviše,
suprotstavi i eliminiše ga. Ona, najčešće jedina, oseća pretnju i
od samog početka je na oprezu, jer je – kao čista i neukaljana
duša – sposobna da predoseti tri glavna elementa horora: zlo,
opasnost i predstojeći haos. Igra žmurki sa predatorom početak
je njene inicijacije: oslobađanja iz ljušture devojčice i prelazak
iz doba nevinosti u doba zrelosti. Svako preterano insistiranje
na ženskosti dovodilo je do njene (ženske) transformacije u zli
karakter. Najočitiji primer je Keri, koja se preobražava u demonsku osvetnicu pošto dobije prvu menstruaciju. Ovde moram da
napomenem da se iza Kerinog negativnog preobražaja krije čitav spektar psiholoških i socijalnih uzroka, od kojih je najbitniji
– majka. U „Keri“ je uloga vaspitanja i majke kao ishodišta zla,
pandan Hičkokovom „Psihu“. Konačno, iako su ovaj film mnogi
kritičari proglasili mizoginim, „Keri“ je i svojevrsna kritika puritanstva – toliko, u pozitivnom kontekstu, eksploatisanog u
ranijim horor ostvarenjima, i verskog fanatizma.
Ako su „Noć veštica“ i „Keri“ u prvi plan iznele žene u nastajanju, „Osmi putnik“ je iznedrio Ripli – sinonim za ženuborca, takoreći androginu, čiji su telesni atributi u funkciji pokazivanja dobre fizičke kondicije, neophodne da junakinja preživi čak i u uslovima gubitka kontrole ostatka, mahom muške,
posade nad čudovištem. S obzirom na činjenicu da se horor
odvija u svemiru – u prostoru koji iziskuje dodatno planiranje,
snalažljivost i okretnost, njene veštine, inteligencija i hrabrost
još su ubedljiviji.
Argus Books Online Magazine # 15
70