Dugo je sve to trajalo, a meni se činilo i još duže. S mukom
smo poklopac pomerili, i sa još većom mukom (barem ja),
spustili niz merdevine zacementirane u zid. Kada sam se, bolan i znojav, dočepao memljivog hodnika ispod zemlje, Lejla
mi je pomogla da ustanem. Ruku pod ruku, zaronili smo u
tamu.
Sve me je to podsetilo na jednu čudnu priču što mi je Lejla
jednom ispričala, nje nema u surama, a čula ju je od ženskog
aspekta koja je mogla biti njen predak. O zajednici po imenu
Oz i čarobnjaku. Nikada je nisam razumeo do kraja, ali mi je
tada bila na pameti.
Kao i u toj priči, ušli smo u neobičnu okruglu sobu. Nikada
takvu nisam ranije video – zidovi od metala, i četiri ili pet terminala, kao onaj na Totemu. Žuta sijalica na plafonu je bojila
naš ledeni dah.
Sredinu sobe je zauzimala debela staklena cev ispunjena
uskovitlanom mutnožutom i zelenom tekućinom. Lejla je to
čudo nazvala akvarijum, i svečano mu je prišla.
– Upoznaj, Zero, našeg broja jedan! – rekla je. – Nemoj mu,
doduše, zameriti ako ti ne odgovori.
Oprezno sam prišao. U mutljagu akvarijuma se ništa nije
moglo nazreti, osim trunja. Prislonio sam nos na ledeno staklo.
– Tu je, samo je malo stidljiv – reče Lejla, čikajući me. Napregao sam oči.
Kao kada se ispostavi da štap nije štap, nego je zmija što brzo
s mesta otpuza, tako se i u oblaku tečne prašine izdvojio oblik.
Krenuo sam da kružim oko akvarijuma, loveći smisao u svemu
tome.
– Mrtvo je – ustanovio sam, gledajući deformisane očne duplje.
– Mrtvo je već godinama – rekla je Lejla. – Decenijama,
možda. Direktive koje Totem izdaje se automatski štampaju.
Argus Books Online Magazine # 15
58