– Zero? – uvek bi tako podmuklo počela. Iz inata sam prestao da se štrecam na sopstveno ime, barem u privatnosti zemunice. – Zero, koliko ljudi živi u Sto i jedan?
Glupo pitanje, mislio sam tada. Prva sura je tu bila vrlo jasna.
– Sto i jedan je najidealniji broj kosmosa: sastavljen je od
nule i jedinice, dva broja što tvore čitavu stvarnost; sto i jedan,
jedan i sto, tom broju uvek mora težiti zajednica, jer samo...
– Hoćeš da kažeš, dakle, da mi živimo u zajednici od sto i
jednog čoveka?
– Blagosloven je onaj koji verno služi Sto i jedan – rekoh rezignirano. Nadao sam se da će je taj odgovor konačno zadovoljiti.
– Ili možda u našoj zajednici živi prvo jedan pa tek onda sto
ljudi? – šapnula mi je Lejla na uvo. – Da li si ikada prebrojao sve
pripadnike Sto i jedan?
Nisam, naravno, a i zašto bih? Ipak, đavolja misao mi nije
dala mira. Narednog dana sam izašao ispred svoje nove zemunice, i pošto me nikakve dnevne dužnosti nisu čekale (niti su
me mogle čekati), uzeo sam na sebe zadatak da prebrojim sve
individualne aspekte. Nije bilo lako jer su se svi bavili svojim
zadacima širom naselja, i morao sam često počinjati ispočetka.
Ćopao sam okolo, zagledao, zapisivao grančicom po zemlji kada
je trebalo. Kada sam bio siguran da sam sve pobrojao, krenuo
sam brojati ponovo. Narednog dana opet. I dan posle toga.
– Sto i jedan...– promucao sam naredne večeri, kao čovek
koji uči tuđ jezik. Nije bilo lako otrgnuti se poznatom ritmu
sura. – Sto i jedan je... zapravo sto. Sto ljudi ima u našoj zajednici.
– Jeste – klimnula je Lejla glavom. Ležali smo u postelji zemunice, u mraku. Nisam joj video izraz lica; samo su joj se oči
caklile.
Argus Books Online Magazine # 15
55