Veronika klima glavom, diskretno proveri broj gledalaca –
123643 – i zahvalno mi se osmehne. Sigurna sam da će me ponovo pozvati u svoj program; što je dobro – za nju, za mene, za
sve nas koji pravimo novi svet.
„Razgovor ćemo nastaviti nakon novog bloka poruka od
strane mojih sponzora“, kaže. „Biće zanimljivo, eminentissima
La Rovere, čuti gde se vaši lični stavovi kada je u pitanju tema
naše emisije sreću sa stavovima gospođice Paladino, a gde se
razilaze.“
Ja se osmehnem. Da, sigurna sam da će biti zanimljivo. Moram samo da budem oprezna, jer moji argumenti se uvek mogu
izvrnuti naopako od strane onih žena – sa muškarcima uglavnom nemam problema – koje ne shvataju, koje još nisu spremne
da shvate. Zbog toga moram da ih hranim na kašičicu, malo po
malo, kao što to radim u svojim knjigama: malo činjenica, malo
mašte, malo diskretnih sugestija da sa nekim stvarima eksperimentišu pre nego što formiraju jake stavove i krenu u bitke koje
ne mogu ili, što je podjednako važno – ne treba da dobiju.
Reklame su gotove i Veronika se okrene prema svojoj drugoj
gošći.
Marina Paladino je u svom odelu – za razliku od mene, u
mojoj crvenoj opravi i Veronike, čija ženstvena haljina se preliva
u nijansama ljubičaste i žute – siva. Ona misli da tako šalje pravu
poruku: ona je ozbiljna osoba, ona nije frivolna, tašta žena koja
želi da se igra politike, ona je stabilna i jaka, ona je pravi izbor,
ona je pravi – muškarac!
Dok, za početak, odgovara na Veronikina pitanja o svojoj
političkoj borbi, sećam se dana kada sam bila mlada i počinjala
svoju sopstvenu; ili našu, borbu žena koje su shvatile – i odlučile
– da je vreme za promenu i to, ovog puta – za pravu promenu:
ne za svet odobren nam od strane muškaraca – nalik na onaj
gde su nam, svojevremeno, odobrili pravo glasa i potom nam
Argus Books Online Magazine # 15
16