„Možete li da nam kažete kako je tako zamišljeno društvo
onda tretiralo manjinu: žene – uostalom i muškarce – homoseksualne orijentacije?“
„U početku je bilo problema, jer Prirodno stanje je pružalo
’prirodan otpor’ svemu što se ne uklapa u idealnu – ili idealizovanu – sliku. Bojim se da je, kao i u slučaju prava žena, sve ono
što je bilo postignuto u prethodna dva veka jedno vreme jednostavno ignorisano. No, koliko bi zatvaranje očiju pred činjenicom da su neki ljudi jednostavno, prirodno homoseksualni – što
sa naučnog aspekta odavno nije bilo sporno – i poricati im sva
prava koja imaju prirodni heteroseksualci govorilo u prilog zagovornicima Prirodnog stanja? Priroda je nešto htela ili nije,
uključujući ’izuzetke od pravila’. Ne možemo veličati mudrost
prirode, da bi je porekli čim nam se neka njena rešenja ne dopadnu.
Položaj homoseksualaca je, naravno, varirao od države do
države. Bilo je potrebno da prođe izvesno vreme, ali prvo ovde
kod nas, u Rimu, pa onda i u drugim naprednijim državama, o
tome je, jednostavno, konačno prestalo da se priča. Što je dobro.
Svaka prava ravnopravnost počinje tamo gde o razlikama više
nema potrebe govoriti, gde se prihvatanje dogodi spontano, bez
buke. Društvo uvek može da se prilagodi, da prihvati svoje razlike. No ako u jednom trenutku dođe do toga da manjina više
nije zadovoljna jednostavnim prihvatanjem, da želi više u svakom smislu i, u krajnjoj liniji, počne da testira sposobnost društva da udomi razlike – kao što se to dogodilo u nekim državama
u prvoj polovini prošlog veka – ono će to, pre ili kasnije, korigovati. Jer prirodno je da volja većine odredi sudbinu društva.
Kad god je kroz istoriju manjina pokušala da nametne pravila
igre većini, bilo da je u pitanju nacija, klasa, religija ili seksualna
orijentacija, to nije moglo da potraje niti da prođe bez – ponekad čak i nesrazmerne – reakcije.“
Argus Books Online Magazine # 15
15