pada civilizovanog društva. No to nije nešto čime treba zamarati
slušaoce.
„Naravno. Svodi se, otprilike, na sledeće: stvari imanentne
jednom polu – ali ne i drugom – date su mu zato što imaju važnu
funkciju, zato što imaju svrhu. Uzmimo kao ilustraciju materinski nagon, ili mišićnu masu. Logično, zar ne? Te ako dozvole
sebi da konstantno budu svesni te svrhe, da je zdušno podržavaju i ne pokušavaju da je koriguju ili relativizuju ni na koji način – kako su to, tokom nekih ranijih vremena, očigledno radili
ili pokušavali da rade – i ako i društveno uređenje baziraju na
tim premisama, ljudi će konačno moći da polažu legitimno
pravo na nešto što ni jedna druga vrsta na planeti nikada ne
može da spozna: na sreću! I to ne bi trebalo da bude nikakav
problem: budući imanentna čoveku kao individui, potraga za
srećom je, ipso facto, imanentna i ljudskim zajednicama. Dokaz
za ispravnost njihovih stavova je, tvrdili su, to što su se – jednom
kada su otklonjeni mehanizmi kontrole uspostavljeni u drugačijim vremenima i bazirani na drugačijim vrednostima – slični
procesi na nivou društva počeli odvijati u skoro svim novonastalim entitetima, mada je svaki mogao da bira sopstveni sistem
uređenja.“
„Možete li da, ukratko, objasnite našim mlađim gledaocima kako je to izgledalo u stvarnosti?“
„Bilo je, naravno, razlika između entiteta po mnogim pitanjima. Ali u većini nije više bilo žena u politici, niti žena na čelu
preduzeća ili na bilo kakvim odgovornijim položajima. Iz godine
u godinu, broj žena koje su uopšte radile je opadao, a ako su i
radile, to su bili isključivo tzv. ženski poslovi: vaspitačice, negovateljice svih vrsta, estetičarke. Mi žene smo, naravno, i dalje
mogle da pohađamo škole, uključujući univerzitet, no prećutna
preporuka, prevedena u šansu za zaposlenje nakon diplome, bila
je da radije biramo predmete koji će od nas napraviti domaćice
Argus Books Online Magazine # 15
13