od dnevnih, ali ja imam mnogo dnevnih obaveza, ustajem vrlo
rano i već sam prilično umorna.
„Grad-država, naravno, nema kapacitete da šalje ljude u svemir. Vratili smo se u srednji vek u više nego jednom smislu. A
neke stvari, za koje se pretpostavljalo da su završile samo u udžbenicima istorije, vratile su se na velika vrata. U malim, ograđenim delovima sveta, u kome više nije bilo međunarodnih
organizacija, demokratske institucije građene vekovima izgubile
su bitku sa prostom silom. Bilo je to samo pitanje precedenta,
kao što je to slučaj sa mnogim stvarima kada je u pitanju ljudsko
društvo: nešto nekažnjeno jednom, pa još jednom, kada ne postoji dovoljno volje da se to koriguje, pre svega zbog razumljive
apatije naroda izmučenog svime što mu se izdešavalo – postaje
prihvatljivo. A onda su se – spontano ili ne, to je jedno od onih
pitanja oko kojih rasprava još traje – pojavili teoretičari, zagovornici stava da se svet, zapravo, počeo spontano oslobađati
svega što mu je, kroz kratkovidost jednih i interese drugih, bilo
zapravo nametnuto, i da se ljudsko društvo konačno vraća u
svoje prirodno stanje, u svakom smislu reči. Ta teoretska verifikacija postojećeg stanja je, naravno, zaokružila celu sliku i dala
joj legitimitet.“
„Slavno Prirodno stanje. Možete li da nam malo pojasnite
koncept i objasnite kako je moguće da je svet tako brzo prihvatio tu, kako neki kažu – obmanu?“
Obmanu, ponovim u sebi. Ja lično ne bih upotrebila tu reč
olako, dozvolila joj da pokrije sve aspekte ideje Prirodnog stanja.
No koncept je uvek bio kontroverzan; neki su čak išli dotle da
se pozivaju na Tomasa Hobsa i njegove teoretske spekulacije,
tvrdeći da je jedina razlika u tome što se, umesto bellum omnium
contra omnes, u našoj verziji Prirodnog stanja počeo odvijati
prikriveni rat polova koji će, konačno, dovesti do potpunog rasArgus Books Online Magazine # 15
12