duša umrlih po Propu. Šelmerdine uzvikuje, „Madame, you’re
hurt!“ na šta ona odgovara: „I’m dead, sir.“ Mrtva i spremna za
brak. Jahanju je prethodila kontemplacija o braku i o tome kako
svako ima nekog, svi su upareni, samo je ona sama. Prop kaže
da su bajke zapisivane onda kad su već počele da se raspadaju,
u XIX veku. Mi danas i ne znamo kakva je bajka bila „izvorno“.
Ona neumitno nosi pečat XIX veka i moral toga doba, i to je
ono što se može reći u odbranu bajke, da možda u svojoj suštini
nije bila antiženska, ali joj je značenje promenjeno u XIX veku.
To što Prop ne može da zna kakva je bajka bila kao oralno
predanje u srednjem veku, prosto zato što kao takva nikad nije
zabeležena, nije neki nedostatak. Naprotiv, to je kontekst. U takvom kontekstu, zakoni stvaranja sižea nisu nepoznati. Zakon
je vreme proteklo od mitova do izumiranja starih i stvaranja
novih religija, kao što je hrišćanstvo. I to, vreme kao prava linija.
Kako se formirala religija, tako se formirala i bajka. Bajka je dobila moral. Kao takva, ona se mora završiti na svadbi. Poljubac
prave ljubavi vraća iz mrtvih, ali ne menja pol. U mitovima, likovi su drastično menjali funkcije, pa i pol. Dok u mitovima isti
likovi šetaju po raznim pričama, u bajkama isti likovi šetaju po,
zapravo, jednoj istoj priči. Bajka je paralisani mit. Mada svestan
međusobne povezanosti religije i bajke, Prop ne primećuje da
se bajke transformišu u neku drugu priču stalnom promenom
funkcija likova, tj preobraženjem – apoteozom. On, kao što LeviStros primećuje, ima neverovatnu snagu anticipacije i sve ove
termine pominje, ali rasplinuto.
Pošto Orlando baš u XIX veku odlučuje da se uda, to sugeriše da je Virdžinija Vulf ili bila upućena u nauku o bajci, ili potvrđuje pretpostavku da je bajka život, i Virdžinija prosto govori
o zakonitostima života, sveta, pa su ona i Prop, on razmišljajući
o bajci, ona o životu, došli do sličnih saznanja. Ali, Virdžinija je
za prsa ispred njega, jer on ne dolazi do zaključka, ili nije svestan
Argus Books Online Magazine # 15
116