tovo se mogu razdijeliti na muške i na ženske, kao i pjesme.
Ženske su pripovijetke one u kojim se pripovijedaju kojekakva
čudesa što ne može biti (i po svoj prilici samo će za njih biti riječ gatke, Njemecki Marchen); a muške su one u kojima nema
čudesa, nego ono što se pripovijeda rekao bi čovjek da je zaista
moglo biti.“
Šuma je ženski, a vojska je muški prostor.
Priroda je žensko, kultura je muško.
Čarobno je žensko, mehanizacija je muško.
Zla kraljica, koja je i Rapunzel, i princeza na zrnu graška, i
zla veštica iz Snežane, mogla bi da predstavlja i modernu ženu
koja zahvaljujući raznim čudotvornim sredstvima koje reklamiraju časopisi, uspeva u večitom čekanju princa kojeg, opet,
reklamiraju novine, ali žena bi verovatno morala da poživi 5001000 godina da bi se moglo reći da ga nije dočekala. „Ona će
večno trunuti čekajući da je neko spase“, kako kaže Džejkob.
Ova zla žena želi samo da bude lepa i mlada, a ubija iz samoodbrane. Ili, kao sama zla kraljica kaže: „Stvarnost je mnogo gora
od fikcije.“ I stvarno, u filmu Džejkobu i Vilhelmu zapravo život
ugrožava vojska, a ne zla kraljica. Van šume je rat. Vojska je ta
koja je do kraja destruktivna. Vojska na kraju želi da spali šumu
i da se reši čitavog tog „problema“ sa nemačkim seljacima tako
što će ih sve jednostavno pobiti.
Ali, kako to da braća Grim u šumi preživljavaju, kad okolo
padaju leševi? Šuma divlja, drveće se pomera i grabi granama
ljude, podiže ih u vazduh i baca, probija im utrobe i otkida
udove. Međutim, braća Grim preživljavaju. To kao da nije logično, na prvi pogled se čini da je to slab deo filma. U stvari,
šuma ubija one koji u nju uđu naoružani. Žena-lovac, Anđelika,
upozorava ekspediciju sa „No weapons!“ Svi koji su ubijeni, nisu
je poslušali. Džejkob i Vilhelm sve vreme nose sv oje šarlatanske
instrumente, ali ništa ubojito. I, kada se u završnim scenama
njih dvojica bore protiv francuskog generala i njegovog sluge,
Argus Books Online Magazine # 15
108